Admir čavalić: Postoji mit da živimo u tzv. divljem kapitalizmu.

Mladi ekonomski analitičar, asistent na Ekonomskom fakultet u Tuzli, predsjednik Udruženja građana „Multi“ i autor dokumentarnog filma „Ekonomija“. Zagovornik je ideje o slobodnom tržištu, te smo s njim razgovarali o aktuelnom stanju u državi i mogućim rješenjima.

Intervju uradio: Damir SUŠIĆ

Relativno skoro ste izdali Vašu prvu autorsku knjigu „Islam i slobodno tržište“ koja je izazvala simpatije brojnih čitatelja , kako kometarišete sam uspjeh knjige i kako ste došli na ideju da povežete tematiku liberalne ekonomije i Islama?

Da, knjiga je izašla iz štampe početkom godine, i evo već sada pripremamo novo, drugo dopunjeno izdanje. Pored toga, shodno molbama kolega iz drugih država i regiona, završen je prevod knjige na engleski jezik. Tematika je dosta kontraverzna, što je vidljivo iz samog naslova knjige kojim se povezuju dva, naizgled suprostavljena pojma. Ipak, kako se kroz čitavu knjigu dokazuje, Islam ima značajne veze sa idejama ekonomskog liberalizma, naročito ako posmatramo period prve islamske države, koja je, ako je analiziramo kroz prizmu današnjih država, bila minimalistička tj. sa malim ili nikakvim intervencijama u sferi ekonomije i ekonomskog djelovanja pojedinca. Konkretno, ovo znači da su porezi bili niski, regulacija poslovanja neznantna, a ograničenja trgovine nije bilo. čudno je ipak da muslimani danas uglavnom protežiraju intervencioništičke ekonomske politike, naročito kada je riječ o sistemu cijena ili ograničavanju slobodne trgovine.

Islam i slobodno trziste
Kao neko ko se bavi liberalnom ekonomijom, kako komentarišete ulogu države?Šta bi država trebala da uradi kako bi se pokrenula ekonomska aktivnost?

Osnovni cilj države jeste da kreira dobru ekonomsku klimu, odnosno da omogući tržišnim učesnicima kvalitetan set pravila kako bi isti maksimalno iskoristili svoje potencijale, za dobrobit cijele zajednice. Cilj prosperiteta pojedinca zarad blagostanja društva u cjelini je ideja vodilja ekonomskog liberalizma, koja se kao takva proteže od radova škotskog ekonomiste Adama Smitha. Ovo podrazumijeva efikasan, siguran i predvidljiv pravni sistem, uz minimalne regulacije za tržišne učesnike, o čemu je naširoko pisao ekonomski nobelovac Friedrich Hayek. To je inicijalna dužnost države, na koju se treba maksimalno fokusirati, a ne raditi ono što nije njena svrha. Država je potrebna, ali sa jasnim fokusom djelovanja, zarad slobode i prosperiteta običnih građana. Nažalost, živimo u vremenu kada država nastoji da kontrolira ekonomski, ali i bilo koji drugi aspekt života svojih građana. Trenutno se u svijetu vode žestoke rasprave na ovu temu. U tim raspravama je daleko lakše biti na strani onih koji zagovaraju veću moć države u odnosu na običnog čovjeka.

Admir Čavalić
Da li možete da opišete u kakvom ekonomskom sistemu živimo danas i koje bi bile orijentacione smjernice koje bi ga učinili boljim i efikasnijim?

Postoji mit o tome da živimo u tzv. divljem kapitalizmu, ili ako hoćete turbo kapitalizmu sa dominacijom privatnog sektora, bez intervencije države. Ovdje naravno mislim na državu u užem smislu, državni aparat, a ne u širem smislu (teritorija, suverenost i slično). Ekonomska situacija znatno demantira navedeni mit, jer bilo koji relevatni ekonomski izvještaj u proteklih godinu dana pokazuje da živimo u jednom visokobirokratiziranoj, previše reguliranoj i krajnje neslobodnoj državi gdje glavnu riječ ne vodi privatni, već državni sektor na čelu sa nekolicinom političkih moćnika. Naprosto, živimo u crony (krnjem, ortačkom) kapitalizmu u kojem još uvijek dominira socijalistički diskurs, i gdje se svaka ekonomska rasprava završava sa tim šta bi država trebala da radi. Niko ne postavlja pitanje šta države ne smije, odnosno šta ne može uraditi. Tako nas Index ekonomskih sloboda za 2014. godinu, rangira na 101. mjestu u svijetu, u red ekonomski neslobodnih država. „Doing Business“ za istu godinu, navodi da smo na 174. na svijetu po lakoći pokretanja biznisa. Brojni drugi izvještaji potvrđuju navedeno, ali opet iznova se pojavljuju pojedinci, radovi i članci koji pišu o tome da je BiH taoc neoliberalnog kapitalizma.

Zašto mislite da je privatni sektor način za rešavanje problema ?

To nije stvar mišljenja, već jednostavno ljudske realnosti, koja je kao takva egzistirala hiljadama godina, gdje se pokazalo da pojedinac najbolje zna kako riješiti vlastite odnosno probleme svojih bližnjih, zajednice itd. Privatni sektor je paradigma ljudske solidarnosti, decentralizacije i moći lokalnih zajednica, a čemu svjedoče i aktuelne prirodne katastrofe koje su pogodile Balkan. Naime, upravo je privatni sektor, manifestovan u desetinama hiljada vrijednih dobrovoljaca, nevladinog sektora, stotine privatnih kompanija, dijaspore i slično, pokazao da se može pomoći ugroženima. Države nije bilo, ne samo zato što nije bila spremna, već zato što jednostavno nema informacija o tome kako pomoći ugroženima. Takve informacije sa druge strane imaju oni koji su direktno na terenu, u centru dešavanja i koji znaju šta njihovim komšijama treba, a šta ne. Praksa je potvrdila ekonomski fenomen problema znanja, kojeg su svojevremeno popularizirali predstavnici Austrijske ekonomske škole, a što je teorijski, kasnije praktično, pokopalo ideje socijalizma.

Uz to, tok donacija za poplave, pokazao je da građani više vjeruju privatnom, u odnosu na državni sektor. Niko ne želi da njegova donacija ide u neki centralni „X“ fond za pomoć ugroženima, o kojem će odlučivati „Y“ komisija, u kojoj sjede ljudi koji nemaju nikakve veze sa tragedijom koja nas je pogodila. Historijski, pad komunizma prije par decenija je pokazao superiornost privatnog sektora u odnosu na javni. Zbog toga moramo sebi postaviti pitanje da li želimo više države ili tržišta? Više novca za prekomjernu državnu administraciju i političare, ili više novca za našu rodbinu, komšije, prijatelje i generalno lokalnu zajednicu.


Šta mislite o često spominjanom pojmu „reprivatizacije“?

Smatram da je riječ o pogrešnom pristupu jer bi se državne kompanije trebale privatizirati, a ne obrnuto. Sa druge strane, nemam neke posebne strahove od navedene jer je jednostavno nemoguće sa sadašnjim stanjima budžeta na svim nivoima u BiH izvršiti najavljivanu reprivatizaciju. Budžeti jednostavno nemaju potencijala za reprivatizaciju, mada uvijek postoji problem populističkih poteza vlasti koji bi reprivatizacijom nastojali dobiti jeftine političke poene, na uštrub opšte bužetske stabilnosti i budućih generacija. Moram dodati da je sam pojam privatizacije demoniziran u ovdašnjoj javnosti, bez da se kritički razmatra uloga pravosudnih institucija u spomenutom procesu. Tu se vraćam na primarnu ulogu države, koja je očigledno podbacila u toj sferi, a riječ je o uspostavi vladavine prava, sa djelujućim mehanizmima pravne države. Apsurdno je da radnici čekaju nekokoliko mjeseci, pa čak i godina na svoju pošteno zarađenu plaću, dok sa druge strane vlasnici posrnulih kompanija uživaju u svom bogatstvu. To nije pitanje socijalne pravde, ako je neko bogat neka maksimalno uživa u blagodati bogatstva, nego pravnog sistema tj. adekvatnog provođenja ranije uspostavljenih ugovornih obaveza. Pritom, nije kriv ni radnik, niti poslodavac, već pravosudni sistem kao reprezent države koje očigledno nema kada je zaista trebamo. Onda se pojavi priča o reprivatizaciji, koja opet izbjegava ključni problem i nudi kratkoročno rješenje kako za radnike, tako i za vlasnike propalih kompanija koji bi se oslobodili svojih obaveza. Na kraju, privatizacija se pokazala kao odličan proces u zemljama Istočne Evrope, pitanje je zašto nije uspjela kod nas.

Da li po Vašem mišljenju postoji šansa za preduzeća kao što su „Dita“, „Aida“?

Vjerujem da nemaju šanse ako ih preuzme država, ili ih se prepusti milostinjskom sistemu subvencija. U navedenim uslovima, niko nije uspio. Jedino pravo, i dugoročno rješenje za date kompanije je da pokušaju izboriti svoje mjesto na tržištu, uz prethodno rješavanje svih sporova, malverzacija i dugovanja koja postoje, kako bi se u konačnici utvrdilo sa koliko zdrave aktive raspolažu. Možda sam naporan, ali opet se vraćam na isto: glavnu ulogu u svemu tome treba da odigra pravosuđe. Ne političari, ne javnost, već pravni sistem!

Da li su mladi sami krivi za svoju nezaposlenost i kakvo Vi na to gledate?

Nedavno smo radili veće istraživanje o problemu nezaposlenosti mladih, gdje su preliminarni rezultati istraživanja pokazali da mladi nemaju osjećaj odgovornosti, ali i da poslodavci također ne smatraju da su mladi odgovorni za svoj status. Ovo je dijelom tačno, jer ako uzmemo u obzir činjenicu da država uporno blokira mladu osobu na tržištu rada, ne dozvoljavajući joj da aktivno konkuriše na radno mjesto starijih (sistem obrazovanja je klasični primjer tome), dok sa druge strane subvencionira mlade (tzv. staž na birou npr.) da ostanu nezaposleni, onda je jasno da okruženje ima negativan uticaj na status mlade osobe. Sa druge strane, kako su pokazali rezultati kontraverznog izvješaja think tank „Populari“ iz Sarajeva, mladi imaju problema sa snalaženjem na tržištu rada, često zbog prevelikih očekivanja i ambicija, koje im nerijetko serviraju profesori na završnim godinama fakulteta ili srednjih škola, govoreći im da su elita koja mora dobiti posao. Tu dolazimo o srži problem, koji se ogleda u zastarjelom i neadekvatnom sistemu obrazovanja, o čemu je pisao Erol Mujanović u svom izvještaju o problemu nezaposlenosti mladih u BiH.

Koji je Vaš savjet mladima kako da se pokrenu s mrtve tačke?

Preporučujem svim mladim osobama u BiH da prestanu očekivati posao od države, ili se nadati da im država može pomoći jer to se jednostavno neće desiti. Država ne samo da to ne želi, ili da je nemoguće postići političku saglasnost za dati cilj, već nema ni znanja kako pomoći, a sada niti budžeta da implementira tu pomoć. Zbog toga mlade osobe treba da se okrenu poduzetništvu, radu u privatnom sektoru, te izgradnji vlastitog CV-a kako bi postali konkurentni na tržištu rada. Neformalno obrazovanje u tom smislu igra najveću ulogu.

Koja su Vaša očekivanja u pogledu onoga što bi Vlada trebala da radi kako ova tako i buduća?

Nekada je dobro da vlada ništa ne radi, jer su dosadašnje prakse pokazale da nekada svojim radom ili rješenjima naprave veće štete i dalje prodube postojeći problem. U jeku nastupajućih oktobarskih izbora, preporučujem svim političkim pretendentima da uvaže postojeću budžetsku situaciju, što znači da se prestanu zaduživati, kreirajući od BiH roba međunarodnim finansijskim institucijama. Potrebno je izvršiti teške, ali neophodne rezove državne potrošenje, uz racionaliziranje državne administracije na svim nivoima, ali sa obaveznom deregulacijom svake od oblasti poslovanja u BiH. Također potrebno je reformisati tržište rada, sa naglaskom na kolektivne ugovore kao najveću barijeru za zapošljavanje mladih i uspješnih pojedinaca u BiH. Ekonomski izvještaji nude rješenja, međunarodna zajednica je spremna da ih podrži, pitanje je samo da li političari imaju snage da prevaziđu populizam i okrenu se vođenju politike koja daje rezultate na dugi rok.


Evidentno je da nam je obrazovni sistem u krizu, da li postoje načini i smjernice kako bi se popravilo to stanje?

Paradoks je da je sistem obrazovanja u očiglednoj krizi, dok sa druge strane najveće budžetsko opterećenje za većinu kantona u FBiH, naročito onih potresenih februarskim protestima, predstavlja upravo obrazovanje. Dakle, rješenje sigurno nije u daljim budžetskim izdvajanjima za sistem obrazovanja. Potrebna je temeljita reforma. Osnovno obrazovanje, koje je jedino Ustavom zagarantovano ne bi trebalo pretjerano mijenjati, izuzev uspostave boljeg sistema nagrađivanja dobrih nastavnika, fokusiranja na učenika i naravno bolje selekcije nastavnog kadra. Sa druge strane, srednjoškolsko obrazovanje treba vaučerizirati, po uzoru na naprednu Švedsku, što podrazumijeva da roditelj od države dobije godišnji vaučer kojim bi birao (glasao za) dobru školu za svoje dijete. Također, potrebno je vratiti autonomiju srednjim školama. Što se tiče visokog obrazovanja, mislim da većina javnih univerziteta u BiH mogu normalno funkcionisati bez vlade, tako da se ta pupčana vrpca može lako presjeći. U suprotnom, imamo politikanstvo, korupciju i nepotizam u visokom obrazovanju, ali i generalan problem neefikasnosti trošenja budžetskih sredstava.

Izvor: Taze.ba/Liberty.ba
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Liberty.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Popularno