Ekonomski ciklusi su uvijek monetarni fenomen

Milan Deskar Škrbić prikazuje opsežnu i slavnu knjigu De Sota koja se posebno usredotočuje na uzroke financijskih kriza i ekonomskih ciklusa. Autor, pripadnik Austrijske škole, tvrdi da su pogrešne Marxova i Keynesova ideja da su krize imanentne kapitalizmu. Prema njemu uzroci su u financijskom sustavu za čiju se reformu također zauzima

III Money, Bank Credit and Economic Cycles, 2nd Edition

Autor: Jesus Huerta de Soto

Godina: 2009.

Ovitak: Tvrdi

ISBN: 978-1-933550-39-8

Izdavač: Ludwig von Mises Institute

Broj stranica: xlix + 813


Prikaz sastavio: Milan Deskar-Škrbić

Staviti sadržaj i glavnu poruku pojedine knjige u samo jednu rečenicu često je vrlo teško, a ponekad i nemoguće. Međutim, u slučaju knjige J.H. de SotoaiMoney, Bank Credit and Economic Cycles ta rečenica bi mogla glasiti „Ekonomski ciklusi su uvijek i svugdje monetarni fenomen“.ii Iza ove naizgled prilično kratke i jasne rečenice stoji vrlo detaljna i kompleksna teorija utemeljena na holističkom i interdisciplinarnom pristupu analizi razvoja, obilježja, interakcije i makroekonomskih utjecaja pravnih i ekonomskih institucija koje su temelj suvremenih bankarskih sustava zemalja „zapadnog svijeta“.iii

Glavna institucionalna karakteristika tih sustava je da su oni utemeljeni na principima bankarstva s djelomičnim rezervama (eng. fractional reserve banking) koji djeluje u regulatornom okviru u kojem dominantnu ulogu imaju središnje banke. Prema autoru je razumijevanje temeljnih obilježja takvog sustava ključno za razumijevanje uzroka nastanka bankarskih (i financijskih) kriza i ekonomskih ciklusa. Kako bi razvio i detaljno objasnio objedinjenu monetarnu teoriju poslovnih ciklusa de Soto u ovom djelu integrira teoriju bankarstva s djelomičnim rezervama u monetarnu teoriju, teoriju kapitala i teoriju nemogućnosti socijalističke računiceiv Austrijske škole ekonomske misli.

Iako u uvodu knjige autor eksplicitno ističe kako je njegov primarni cilj „zatvoriti umjetno stvoreni procjep između mikroekonomije i makroekonomije kako bi došao do jedinstvenog terorijskog pristupa u ekonomskoj analizi pravnih insitucija“, ostaje dojam kako je u pozadini cijelog sadržaja knjige njegova želja da pokaže kako se „društveno pravilo“ Friedricha von Hayekav, prema kojem narušavanje univerzalnih, tradicionalnih pravnih principa nužno dovodi do značajnih distorzija u društvu, može primjeniti na suvremeni bankarski i monetarni sustav. Tradicionalni pravni principivi u suvremenom bankarstvu su, prema de Sotou, narušeni uspostavom sustava bankarstva s djelomičnim rezervama, a temeljna društvena posljedica njihovog narušavanja su bankarske krize i ekonomske recescije.

De Soto pruža vrlo detaljnu i opširnu argumentaciju te prikaz pravnih i ekonomskih karakteristika depozita po viđenjuvii na kojima se temelji sustav bankarstva s djelomičnom rezervama kako bi dokazao da je cijeli sustav utemeljen na pravnoj i logičkoj nekonzistentnosti te nemogućnosti koja ima obilježja prijevare. Narušavanje tradicionalnih pravnih principa u tom kontekstu može se objasniti problemom tzv. dualne raspoloživosti (eng. dual availability) jedinstvene količine novca, gdje je depozit po viđenju, koji prema tradicionalnom zakonuviii mora u svakom trenutku biti dostupan „vlasniku“ deponiranih sredstava (tj. banka mora držati 100% originalnih sredstava) istovremeno dostupan dužniku banke kojem je zajam odobren iz tih sredstava. To je omogućeno primjenom djelomičnih rezervi koje pokrivaju samo određeni dio inicijalno položenih sredstava, dok je ostatak iznosa misapropriran, tj. nezakonito prisvojen, od strane banke i bez znanja deponenta odobren u obliku zajma trećoj osobi.

Ovaj oblik kršenja tradicionalnog legalnog principa vezanog uz depozite po viđenju prepoznat je još u antičkoj Grčkoj i Rimu. Međutim sudski zapisnici iz tog vremena svjedoče da se upotreba depozita po viđenju (tj. sredstava ili predmeta koji su predani „na čuvanje“) za odobravanje kredita smatralo kaznenim dijelom, za koje su bile propisane kazne, te da su bankari misaproprijaciju depozita po viđenju vršili potajnoix. S propašću Rimskog carstva došlo je do nestanka bankarstva u zapadnom svijetu, a do njegove ponovne pojave došlo je u 13. stoljeću usporedno sa snažnim razvojem trgovine na Mediteranu. Različiti izvori pokazuju da su banke u kasnom srednjem vijeku, kao i osam stoljeća ranije, na početku poštivale tradicionalne pravne principe, ali su ih naposlijetku prekršile. Vrlo je važno istaknuti da su, za razliku od onih u antičkoj Grčkoj i Rimu, predstavnici državne vlasti u kasnom srednjem vijeku svjesno dopuštali (nisu kažnjavali) primjenu djelomičnih rezervi, pri čemu se posebno ističe da je država često bila i najveći zajmoprimac sredstava kreiranih ex nihilox, a u tom je razdoblju intenziviran i proces osnivanja državnih banaka.

De Soto na nizu povijesnih primjera pokazuje da su sve relevantne srednjovjekovne banke koje su kršile tradicionalni legalni princip poptunih rezervi naposlijetku propale zbog problema sa likvidnošću izazvanih naglim padom povjerenja deponenata i povlačenjem depozita u trenutcima različitih endogeno i egzogeno generiranih krizaxi. Zadnja poznata banka za koju se smatra da je poslovala u skladu s tradicionalnim legalnim principom potpunih rezervi je Bank of Amsterdam, osnovana 1609. godine. Različiti izvori, među kojima se posebno ističu dijela Davida Humea, Jamesa Stuarta i Adama Smitha, pokazuju da je ta banka preko 150 godina depozite po viđenju „pokrivala“ s približno potpunim rezervama, ali je ta praksa napuštena 1780-ih u razdoblju rata Nizozemske i Velike Britanije. Po uzoru na amsterdamsku banku 1656. i 1694. osnovane su Bank of Stockholm i Bank of England, ali su te banke od samog početka depozite po viđenju koristile kao izvor kreditne ekspanzije. Osim toga, Bank of Stockholmxiise smatra prvom bankom koja je započela s još jednom praksomxiii koja predstavlja kršenje tradicionalih legalnih principa kada je počela s izdavanjem banknota (potvrda o primitku) u većoj vrijednosti od stvarno deponiranih sredstava.

Bez obzira na bankarske krize koje, prema de Sotou, nastaju upravo zbog sustava djelomičnih rezervi, koristi od navedenih aktivnosti imali su različiti društveni subjekti. Osim samih banaka koje su „stvaranjem“ dodatnog (gotovo besplatnog) izvora financiranja počele ostvarivati veće zarade, potrebno je podsjetiti da je država sustav djelomičnih rezervi još u srednjem vijeku prepoznala gotovo kao „nepresušni“ izvor financiranja deficita, a koristi od njega su imali i ekonomski subjekti (poduzeća i građani) kojima je bilo lakše doći do željenih financijskih sredstava. S obzirom na veliki broj zainteresiranih strana nije čudno da je kroz povijest uložen veliki trud kako bi se pravno opravdalo postojanje bankarskog sustava s djelomičnim rezervama. Međutim, de Soto napominje kako su pravne doktrinexiv usmjerene na opravdanje postojanja tog sustava formulirane ex post facto, tj. da nisu bile zasnovane na već postojećim legalnim principima nego su stvorene i primjenjene retroaktivno. Doktrina koja je naposlijetku prihvaćena usmjerena je na redefiniranje i relaksiranje pravnog pojma dostupnosti depozita po viđenju i temelji se na „zakonu velikih brojevaxv“. Prema toj doktrini banka nije dužna držati potpune rezerve već ona mora biti generalno likvidna, a depozite po viđenju može koristiti prudencijalno, u skladu s regulacijom i bankarskim zakonodavstvomxvi. Iako ovakvi uvjeti mogu zvučati prihvatljivo, de Soto ističe kako oni ne rješavaju temeljni problem kršenja tradicionalnih legalnih principa budući da se posve zanemaruju temeljne ekonomske i pravne karakteristike depozita po viđenju te da, pravno gledajući, i dalje dolazi do misaproprijacije depozita po viđenju. Unatoč teorijskim kritikama doktrina relaksirane definicije pravnog pojma dostupnosti i prudencijalnog poslovanja banaka postala je općeprihvaćena pravna doktrina i kao takva je dala potpuni legitimitet i legalitet sustavu djelomičnih rezervi, čime je postupak financiranja aktivnosti banaka iz depozita po viđenju postalo općeprihvaćena i zakonita bankarska praksa.

Izravna monetarna posljedica takve prakse je da ona omogućava (endogenu) kreaciju novca u bankarskom sustavu ex nihilo budući da iza odobrenih zajmova iz depozita po viđenju ne postoji „stvaran“ izvor sredstavaxvii. Kreditni potencijal pojedinačnih banaka i ukupnog bankarskog sustava u okviru sustava djelomičnih rezervi je zbog toga drastično veći od kreditnog potencijala banaka koje bi poslovale u regulatornim okviru koji im nalaže potpuno pokriće depozita po viđenju odgovarajućim rezervama. De Soto nizom primjera ilustrira činjenicu da sustav djelomičnih rezervi generira vrlo elastičnu ponudu novca koja se u fazi ekspanzije vrlo brzo i snažno povećavaxviii, a u fazi kontrakcije jednakom snagom i brzinom pada, što značajno utječe na gospodarsku aktivnost pojedine zemlje, o čemu će više riječi biti u nastavku. U sustavu potpunih rezervi (pogotovo u uvjetima određenog oblika zlatnog standarda) snaga i brzina monetarne ekspanzije i kontrakcije bile bi puno manje, što znači da bi i amplitude ekonomskih ciklusa bile manje.

Interes za ovim temama i značajniji doprinosi ekonomskoj teoriji novca, bankarstva i ekonomskih ciklusa pojavili su se relativno kasno. Prema de Sotou, „...razvoj ovog dijela ekonomskog znanja je slijedio relevantne događaje (razvoj sustava djelomičnih rezervi te uzastopne faze ekspanzije i kontrakcije ekonomskih ciklusa) i odgovarajuće pravne formulacije s velikim zakašnjenjem“. Prvi sustavni pristup analizi monetarnih kretanja, njihovim izvorima i učincima na gospodarstvo te poželjnom institucionalnom okviru monetarnog sustava može se pronaći u 16. stoljeću, u djelima teoretičara španjolske School of Salamanca.xix Rasprave među predstavnicima te škole imale su (direktan i indirektan) utjecaj na djela „velikih“ europskih ekonomista 18. stoljeća poput Johna Lawa, Richarda Cantillona, Davida Ricarda i Davida Humea, a kulminirale su nastankom dvije suprostavljene škole ekonomske misli Banking School i Currency School u 19. stoljeću te njihovih „sljedbenica“ Free Banking School i Central Banking School.xx

Jedna od najzastupljenijih tema u diskusijama predstavnika navedenih škola bila je ona o potrebi, ulozi i karakteristikama institucija koje danas nazivamo središnjim bankama. Zagovornici cetralizacije (monopolizizacije) procesa emisije papirnog novca, okupljeni unutar Currency Schoolxxi, upozoravali su na snažne inflatorne pritiske koje je u Velikoj Britaniji stvarao sustav koji je omogućavao svim komercijalnim bankama izdavanje vlastitih banknota. Sama činjenica da je svaka komercijalna banka mogla slobodno izdavati vlastite banknote prema tim teoretičarima ne bi u toj mjeri stvarala distorzije da izdavanje banknota bez stvarnog pokrića u depozitima nije postala standardna (legitimna) bankarska praksa. Kako bi riješili problem inflacije i snažnog odljeva zlata iz Velike Britanije u prvoj polovici 19 stoljeća, predstavnici Currency School inicirale su donošenje zakona Peel's Bank Charter Act 1844. godine kojim je pravo zakonitog izdavanja papirnog novca dobila Bank of England. Također, Peelovim zakonom propisano je da svaka jedinica papirnog novca mora imati pokriće u zlatu ili jednim dijelom u državnim obveznicamaxxii. Dakle, tim je zakonom de iure i de facto onemogućena kreacija papirnog novca bez „tvrdog“ pokrića.

Međutim, kreatori zakona nisu uočili presudnu činjenicu da se banknote i depoziti po viđenju mogu smatrati gotovo savršenm supstitutima pa nisu propisali sustav potpunih rezervi u komercijalnim bankama koji bi spriješio ranije objašnjenu kreaciju depozita i kredita ex nihilo. Ovu činjenicu su u svojim radovima isticali i pripadnici School of Salamanca i pripadnici Banking School pa je ostalo narazjašnjeno jesu li kreatori Peelovog zakona ovaj propust napravili namjerno ili slučajno. Prema De Sotou, fatalna posljedica ovog zakona je kreacija sustava djelomičnih rezervi koji je sada imao „sigurno utočište“ u instituciji koja je imala ekskluzivno pravo pružati dodatnu likvidnost bankama koje su se našle u problemima s likvidnošću.xxiii Sustav koji je do tada u uvjetima „slobodnog tržišta“ (bez središnje banke) bio neodrživ i sklon čestim krizama, sada je dobio „zajmodavca u krajnjoj nuždi“ koji ga je mogao spašavati i puno dulje „održavati na životu“. Iako su središnje banke s vremenom postale regulatori i „jamci“ prudencijalnog ponašanja banaka, De Soto smatra kako je u pozadini odnosa banaka i središnjih banaka „moralni hazard“. S jedne strane, banke svjesne mogućnosti „zajmova u krajnjoj nuždi“, bez obzira na prudencijalnu regulaciju, preuzimaju veće rizike nego što bi preuzimale u odsustvu središnje banke. S druge strane, deponenti i zajmoprimci banaka u sustavu sa središnjom bankom „na čelu“ imaju veće povjerenje u bankovni sustav pa su spremni na puno „neopreznije“ poslovanje s bankamaxxiv.

U knjizi se navodi još jedna velika kritika institucije središnje banke koje počiva na Misesovoj teoriji nemogućnosti socijalističke računice. Prema Misesu je „pokušaj koordinacije društvenih procesa institucionalnom prisilom bilo koje vrste intelektualna pogreška budući da je teorijski nemoguće da institucija koje provodi prisilu rapolaže potrebnim informacijama koje bi do takve koordinacije dovele“. Ova tvrdnja je, prema de Sotou, istinita iz četiri razloga: (i) nemoguće je da neka državna institucija kontinuirano asimilira gotovo neograničen volumen praktičnih informacija „pohranjenih“ u mislima različitih ljudskih bića; (ii) većina informacija je poptuno subjektivne, praktične i „prešutne“ prirode što spriječava njihovu jednostavnu transmisiju na neki centralni organ moći; (iii) nemoguće je da se informacije koje još nisu otkrivene ili stvorene, a posljedica su upravo djelovanja slobodnih tržišnih sila i poduzetništva, prenesu na taj organ i (iv) institucionalna prisila sprječava poduzetnike da otkriju i stvore informacije koje su nužne za društenu koordinaciju.

De Soto ovu teoriju primjenjuje na analizu suvremenog bankarskog sustava koji je utemeljen na sustavu rezervi s djelomičnim pokrićem i dominantnom ulogom središnje banke (centralni organ moći) koja taj sustav regulira, postavlja brojna instrumentalna i administrativna ograničenja te je zadužena je za provođenje monetarne politike (koordinacija procesa). Prema autoru je, možda pomalo pretjerano, „takva organizacija bankovnog sustava puno bliža socijalističkoj ekonomiji nego tržišnoj ekonomiji“. Središnje banke financijskom sustavu i cijelom gospodarstvu postavljaju ciljeve (npr. ciljana inflacija), interveniraju u tržište na različite načine (npr. operacije na otvorenom tržištu), postavljaju i miču ograničenja (npr. različite stope pričuva), nalažu tržišnim agentima (bankama) kako da se ponašaju (npr. kapitalni zahtjevi, izloženost i sl.) i to sve „pod krinkom zaštite društva“.xxv

Posljedice gore opisanog sustava na ekonomsku aktivnost su značajne, a mehanizam preko kojeg se distrozije u financijskom sustavu prenose na gospodarstvo su investicijske odluke poduzeća. Upravo je teorija pogrešno usmjerenih investicija (eng. malinvestment) temelj teorije monetarnih poslovnih ciklusa austrijske škole ekonomske misli. Kao što je već navedeno, bankovni sustav djelomičnog pokrića s zajmodavateljem u kranjoj nuždi ima intrizičnu tendenciju prema snažnoj monetarnoj ekspanziji. Posljedica monetarne ekspanzijexxvi na tržištu novca je smanjenje kamatne stope, tj. rast cijena kapitalnih dobara. Jeftiniji izvor financiranja i veća cijena proizvoda koji kratkoročno signaliziraju mogućnost ostvarenja većih profita u investitorima bude optimizam te ih potiču na ulazak u nove projekte, od kojih neki bez „umjetnog“xxvii snižavanja kamatnih stopa i rasta cijena kapitalnih proizvoda ne bi bili profitabilni. S druge strane, banke također imaju pristup jeftinijem izvoru financiranja, percipiraju rast profita poduzetnika te su spremne financirati projekte, izložiti se višim rizicima te spustiti kriterije budući da očekuju da će najveći dio plasmana biti u potpunosti naplativ.

Rast investicija stvara veću potražnju za intermedijarnim dobrima te dolazi do realokacije faktora proizvodnje iz sektora potrošnih dobara u sektor intermedijarnih i kapitalnih dobara. Međutim, budući da rastu investicija nije prethodila štednja, cijene faktora proizvodnje rastu (prvenstveno plaće) jer prirodnim putem nije došlo do rasta njihove ponude (rast štednje značio bi pad potražnje za potrošnim dobrima pa bi padala potražnja za fakotrima proizvodnje u toj fazi proizvodnog ciklusa, došlo bi do smanjenja njihove uporabe te bi rasla njihova ponuda). Istovremeno dolazi i do rasta cijena potrošnih dobara zbog rasta kupovne moći radnika, smanjenja proizvodnje potrošnih dobara te rasta kupovne moći poduzetnika (investitora). Također, zbog rasta profita poduzeća i optimizma dolazi do rasta cijena dionica na tržištu kapitala (burzama) i povećava se obujam špekulacija.

Nakon određenog vremena počinju rasti profiti u fazama proizvodnje bliže potrošnim dobrima (zbog rasta cijene potrošnih dobara), a u nižim fazama proizvodnog ciklusa (intermedijarna dobra) istovremeno profiti padaju zbog rasta cijena faktora proizvodnje. Zbog toga dolazi do revizije investicijskih planova i pada potražnje za kapotalnim dobrima. Pad profita i odustajanje od projekata signaliziraju rast rizika pa dolazi do rasta kamatnih stopa u bankovnom sustavu, najčešće na razine više od one prije početka monetarne ekspanzije, zbog nastale inflacije, rasta rizika te spremnosti investitora da prihvate višu kamatnu stopu kako bi završili započete projekte. Zbog svih navedenih razloga dolazi do gubitaka u daljnjim fazama proizvodnje (primarna i intermedijarna dobra), likvidacije projekata koji su se ipak pokazali neprofitabilnim, otpuštanja radnika u proizvodnji kapitalnih dobara, rasta pesimizma, pada cijena dionica, rasta nenaplativih kredita te kreditnog sloma. Svi navedeni faktori gospodarstvo dovode u recesiju.

Postoje dva načina da se ponovno dođe na uzlaznu fazu ciklusa. Prvi je način da pod utjecajem pesimizma došše do pada potrošnje i rasta štednje te da počnu padati cijene potrošnih dobara, što u konačnici dovodi do prirodnog pada kamatne stope i rasta profita u sektoru kapitalnih proizvoda što motivira investitore na ulazak u nove projekte i zapošljavanje radnika. Alternativa je ponovna monetarna ekspanzija, koja prema učenju austrijske škole, uvijek generira gore opisani ciklus i sigurno dovodi do krize. Nastanak krize je moguće odgađati, ali će kriza, što je dulje odgađana, prema De Sotou, biti snažnija i teža. Upravo se ovaj argument među pripadnicima austrijske škole često koristi u objašnjenju Velike recesije od 2008. godine. Dakle, De Sotov zaključak odgovara zaključcima austrijske škole da su financijske i ekonomske krize najvećim dijelom posljedica bankovnog sustava koji se temelji na djelomičnim rezervama te dominantnom ulogom središnje banke kao regulatora i nositelja monetarne politike (kojom može manipulirati poticajima (eng. incentives) ekonomskih subjekata).

Posljedično, De Soto tvrdi kako su Marxove i Keynesove tvrdnje da su krize intrizične slobodnom financijskom tržištu i kapitalističkom sustavu pogrešne. Upravo suprotno, sustav slobodnih banaka (eng. free banking system), bez središnje banke, s potpunim rezervama (potrebno je prisjetiti se da je sustav djelomičnih rezervi prema De Sotou velikim dijelom posljedica državne intervencije i legitimacije) bi u njegovoj teoriji bio sposoban generirati puno stabilniji ekonomski sustav, s umjerenim ciklusima. Ključan preduvjet za uspjeh tog sustava je odsustvo institucionalne prisile, koju u kontekstu monetarne teorije poslovnih ciklusa, predstavlja središnja banka. Zato u posljednjem poglavlju knjige autor opisuje alternativni monetarni sustav koji bi osigurao financijsku stabilnost, fiskalnu odgovornost i održivi ekonomski rast.

Temeljni stupovi tog sustava su: (i) potpuno slobodan izbor valute (privatizacija i demonopolizacija valute, ukidanje zakonske nacionalne valute) te decentralizacija novca kako bi se zadovoljila činjenica da je kreacija novca kroz povijest bila spontani, evolucijski proces; (ii) potpuno slobodno bankovno tržište bez središnje banke koje podrazumijeva potpunu slobodu osnivanja banaka, ukidanje svih regulatora i poštivanje temeljnih legalnih principa (vidjeti početak prikaza); (iii) sustav potpunih rezervi (eng. 100% reserve system). Ovi bi stupovi, prema De Sotou, garantirali prudencijalno ponašanje banaka koje se zbog odsustva zajmodavatelja u krajnjoj nuždi ne bi previše izlagale rizicima te bi se zbog snažne konkurencije na tržištu i 100%-tnih rezervi bi se morale „boriti“ za povjerenje i depozite klijenata. Spriječile bi se krize potaknute „umjetnim“ snižavanjem kamatnih stopa kroz djelovanje središnje banke te bi se kamatna stopa mogla snižavati samo pod utjecajem stvarnog povećanja štednje. Uloga države u gospodarstvu bi se smanjila, a i banke bi središnjeg regulatora bile manje podložne pritiscima. De Soto se zalaže za postepenu monetarnu reformu u 5 fazaxxviii, pri čemu ističe da su SAD još uvijek najdalje od idealnog sustava (u fazi 1), dok je EMU u fazi 2.

Iako je knjiga vrlo opsežna (preko 800 stranica teksta) i predstavlja kombinaciju međusobno povezanih, ali i zasebno vrlo opširnih i zahtjevnih tema, De Soto je uspio učiniti ju zanimljivom, dinamičnom i relativno lako čitljivom. čitatelju koji nije upoznat s učenjem austrijske škole ekonomske misli bit će potreban dodatan trud i vrijeme kako bi mogao razumijeti koncepte i teorije koje De Soto u ovoj knjizi primjenjuje i objedinjuje u kompleksnu teoriju monetarne teorije poslovnih ciklusa. Također, samo će poznavatelji austrijskih teorija moći shvatiti stvaran doprinos autora u primjeni Hayekovog „društvenog pravila“ i Misesovog teorema nemogućnosti socijalističke računice na monetarnu analizu i povijest bankarstva. Međutim, svaki dodatni trud će se isplatiti jer će holistički i interdisciplinarni pristup koji De Soto koristi (i) povećati razinu informiranosti i znanja čitatelja o monetarnoj povijesti zapadnog svijeta od kraja srednjeg vijeka; (ii) pružiti uvid u teorije austrijske škole ekonomske misli s kojima su u Hrvatskoj rijetki mladi ekonomisti upoznati; (iii) upoznati čitatelja s alatima ekonomske analize pravnih institucija te (iv) snažnije potaknuti čitatelja na razmišljanje o bankovnom i monetarnom sustavu kroz prizmu političke ekonomije.

Kao temeljne kritike knjige mogu se istaknuti česta ponavljanja, pristranost u izlaganju (naslov knjige upućuje da se radi o „općoj teoriji“ ciklusa, a ne isključivo austrijskoj teoriji) te vrlo šturo i u nekim elementima nejasno zadnje poglavlje u kojem se predlaže alternativni monetarni sustav. Moglo bi se reći da je autor puno više truda uložio na ukazivanje slabosti i ograničenja postojećeg sustava nego u razradu teorije i ideja o njegovoj realnoj alternativi. Bez obzira na navedeno knjiga otvara prostor za daljnje istraživanje, diskusiju i propitivanje opravdanosti pojedinih elemenata suvremenog financijskog sustava koji se danas, kolikovijalno rečeno, uzimaju zdravo za gotovo.

i Jesus Huerta de Soto je profesor političke ekonomije na King Juan Carlos University u Madridu i stručni suradnik na Ludwig von Mises Institute. Profesor de Soto je pripadnik Austrijske škole ekonomske misli i glavni predstavnik skupine koji zastupaju razvoj sustava potpuno slobodnog bankarskog sustava (bez središnje banke ili neke druge državne regulatorne agencije) koji se temelji na principima bankarstva s punim pokrićem (eng. 100% reserve banking).

ii Ideja za formulaciju ove rečenice potječe iz citata Miltona Friedmana prema kojem je „Inflacija uvijek i svugdje monetarni fenomen“. Potrebno je istaknuti da su u knjizi analizirani uzroci nastanka i priroda ciklusa i kriza koji nisu izazvani egzogenim šokovima poput ratova i prirodnih katastrofa već endogenim djelovanjem mehanizama financijskog (bankarskog) tržišta.

iii Analiza i zaključci knjige se generalno mogu primijeniti na „bankarske sustave zemalja koje su prihvatile tržišne ekonomske institucije“, ali su u fokusu autora povijest i obilježja bankarstva u zemljama Europe i SAD-a.

iv Eng. impossibility of socialist economic calculation.

v Više o toj temi pogledati u Hayek, F.A. (1990) The Constitution of Liberty, Routledge, London; (1978) Law, Legislation and Liberty, University of Chicago Press; (1989) The Fatal Conceit: The Errors of Socialism,: University of Chicago Press.

vi U zapadnom svijetu velikim dijelom definirani rimskim pravom i Justinijanovim zakonikom.

vii Nasuprot oročenih depozita, koji se iz pravne i ekonomske perspektive mogu smatrati zajmom deponenata banci. Detaljan prikaz ekonomskih i pravnih razlika između depozita po viđenju i oročenih depozita nalazi se u tablici na stranici 19.

viiiOsnovne pravne karakteristike depozita po viđenju su definirana još u rimskom pravu, a one su: (i) predmet ugovora između deponenta i banke je skrbništvo nad sredstvima; (ii) nema prijenosa raspoloživosti nad deponiranim sredstvima s deponenta na banku; (iii) nema roka u kojem se sredstva moraju isplatiti deponentu nego ona moraju biti dostupna „na zahtjev“; (iv) obveza banke je deponirana sredstva deponentu učiniti dostupnim u svakom trenutku.

ix Međutim, važno je istaknuti kako u literaturi o povijesti novca u Antici nema navoda kako je kreditiranje iz depozita bilo kazneno djelo (npr. Cohen, E.E. (1992): „Athenian Economy and Society: A Banki8ng Perspective“ , Princeton University Press ili Doukakis, V. (2013): „Money and Banking in Greek Antiquity“, Common Fround)

x Za financiranje deficita koji su u tom razdoblju najčešće bili posljedica ratova.

xi Iako će u nastavku biti detaljnije objašnjena uloga i nastanak centralnih banaka u sustavu djelomičnih rezervi, važno je podsjetiti da su u to vrijeme banke poslovale samostalno na „slobodnom“ tržištu, bez centralne banke kao regulatora i zajmodavca u krajnjoj nuždi.

xii Nakon nacionalizacije 1668. ova je banka postala prva državna (kasnije središnja) banka u modernoj povijesti.

xiii U knjizi je pokazano da su obilježja i posljedice sustava s djelomičnim rezervama te sustava s nepokrivenim banknotama gotovo identične budući da depoziti po viđenju i banknote imaju gotovo identične funkcije, tj. da su gotovo su savršeni supstituti.

xiv Dijele se u dvije osnovne skupine. Prva skupina teoretičara prava je na različite načine pokušala poistovijetiti ugovor o depozitu po viđenju s ugovorom o depozitu o štednji. Druga skupina prepoznaje i priznaje razlike između ovih ugovora, ali u odnosu na tradicionalne legalne principe relaksira pojam dostpunosti depozita po viđenju (vidi gore). Za popis svih pravnih doktrina vezanih uz sustav djelomičnih rezervi pogledati stranicu 156.

xv Postoji veliki broj deponenata depozita po viđenju i mala je vjerojatnost da (u normalnim uvjetima) značajan broj njih preda zahtjev za povlačenjem svojih sredstava.

xvi Prije nastanka središnjih banaka i regulacije banke su bile dužne same procjenjivati količinu rezervi koje trebaju održavati na temelju vjerojatnosti povlačenja depozita.

xviiDe Soto podsjeća da se usklađenost aktive i pasive u bilanci banaka u sustavu djelomičnih rezervi postiže isključivo „fiktivnim“ računovnodstvenim knjiženjem. U kontinenatalnom računovodstvenom sustavu se primitak depozita po viđenju knjiži kao da se radi o oročenom depozitu (tj. zajmu banci), koji predstavlja legalan izvor sredstava za dugoročne plasmane banaka, dok se u anglosaksonskom sustavu odobreni plasmani „pokrivaju“ jednostavnim dopisivanjem depozita (kreacijom ex nihilo) u vrijednosti plasmana.

xviii Ovisno o veličini monetarnog multiplikatora.

xix Za detaljan pregled doprinosa teoretičara ove škole mišljenja pogledati Grice-Hutchinson, M. (1952): The School of Salamanca: Reading in Spanish Monetary Theory 1544-1605, Oxford University Press.

xx De Soto u osmom poglavlju knjige daje detaljan pregled rasprava između teoretičara navedenih škola, objašnjava njihove temeljne karakteristike i ideje te prikazuje razvoj Free Banking School (iz Banking School)i Central Banking School (iz Currency School). Međutim, zbog preglednosti teksta u ovom će se dijelu ukratko predstaviti ideje Currency School koje su postale dominantne u Europi i SAD-u i rezultirale osnivanjem središnjih banaka.

xxi Kao najutjecajnije idejnog začetnika monopolizacije procesa izdavanja papirnog novca i „oca“ Currency Schools De Soto navodi Davida Ricarda.

xxii Do 14 milijuna tadašnjih funti;

xxiii U tekstu Peelovog zakona stajala je odredba prema kojoj se on mogao „suspendirati“ u uvjetima financijske krize, što je središnjoj banci omogućavalo emisiju novca ex nihilo. Do kraja 19. stoljeća zakon je suspendiran 1847., 1857. i 1866. godine.

xxiv Deponenti su zaštićeni sustavom osiguranja depozita pa manje brinu o prudencijalnom poslovanju banaka, a zajmoprimci lakše dolaze do kredita za projekte koji se u sustavu potpunih rezervi bez središnje banke ne bi pokazali profitabilnim.

xxvOsim u ovom institucionalnom okviru de Soto analizira i „testira“ Misesovu teoriju na bankovnom sustavu s potpunim pokrićem i srednišnjom bankom te potpuno slobodnom bankovnom sustavu (bez regulacije i središnje banke), ali s djelomičnim pokrićem. Zaključuje da postojanje središnje banke, čak i u sustavu potpunog pokrića, dovodi do različitih distorzija i diskoordinacije. S druge strane, u sustavu bez središnje banke, ali s djelomičnim pokrićem, postoji snažna i sigurna tendencija „slobodnih“ banaka da samostalno iniciraju nastanak središnje banke (detalje vidjeti na stranicama 677-681).

xxvi De Soto u knjizi detaljno opisuje procese koji se odvijaju u gospodarstvu ako do smanjenja kamatne stope dođe zbog dobrovoljnog rasta štednje. Posljedice na gospodarski sustav koji će se opisati u nastavku, inicirane monetarnom ekspanzijom, mogu se smatrati suprotnošću posljedicama koje nastaju u slučaju dobroboljnog rasta štednje (koja se u austijskoj školi definira kao odricanje od sadašnje potrošnje radi buduće zarade).

xxvii Umjetnim se smatra pad kamatne stope koji nije posljedica rasta štednje ekonomskih subjekata.

xxviii Detaljan opis pogledati na str. 793


Izvor: Hub/Liberty
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Liberty.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Popularno