Ekonomika je znanost, no nisu svi ekonomisti znanstvenici

Tijekom listopada 2013., prigodom dodjele Nobelove nagrade za ekonomiku (economics – znanost koja proučava ekonomiju), u američkim znanstvenim krugovima nastavila se diskusija o ekonomici kao znanosti.

Piše: Vuk Vuković/Banka.hr

Raj Chetty sa Harvarda, ovogodišnji dobitnik John Bates Clark nagrade (koja se dodjeljuje godišnje najboljem američkom ekonomistu mlađem od 40 godina) osvrnuo se u kolumni u New York Timesu na recentne kritike upućene ekonomskoj znanosti oko ovogodišnje Nobelove nagrade koja je dodijeljena dvojici suprotstavljenih teoretičara za objašnjavanje istog fenomena (Fama i Shiller).

Nemogućnost predviđanja

Chettijev tekst može se shvatiti i kao odgođena reakcija na tekst dvojice filozofa Alexa Rosenberga i Tylera Curtaina naslovljen „What is Economics Good For?“ (čemu služi ekonomika?), na koje su već ranije reagirali nobelovci Paul Krugman, Vernon Smith i Eric Maskin, (rasprava ranije prikazana na portalu banka.hr.)

Ekonomija

Temeljna zamjerka kritičara je nemogućnost ekonomske znanosti da, uz sav napredak koji je doživjela od 30-ih godina do danas (u metodi i analizi) ne samo da nije uspjela predvidjeti još jednu krizu značajnih razmjera, već se također ne uspijeva usuglasiti oko toga koji je najbolji put za izlazak iz krize.

Ova diskusija zapravo traje još od početka financijske krize 2008. i već tada izraženih sumnji u ekonomiste koji nisu uvidjeli dolazak krize. Smatra se da su samo rijetki točno anticipirali ili slučajno pogodili, poput novog nobelovca Shillera, te Roubinija ili Schiffa, no rijetko tko ih je doživljavao ozbiljno. Neodlučnost oko identificiranja uzroka krize i posljedična nesigurnost oko potrebnih politika za izlazak iz krize samo uzrokuju dodatne nelagode struci.

Srećom, mnogi ekonomisti koji su krenuli braniti dignitet ekonomske znanosti iznijeli su prilično uvjerljive argumente. Tako primjerice Maskin ističe kako nije sve u predviđanju, uspoređujući ekonomiju sa seizmologijom ili meteorologijom, gdje niti jedna ne može sa velikom preciznošću utvrditi kada će nastati potres ili kakvo nas vrijeme čeka idući dan. Premda ponekad daje kratkoročna predviđanja u agregatnim pokazateljima, ekonomika primarno nudi detaljno objašnjenje i razumijevanje mnogih ekonomskih fenomena. I u tome se ne razlikuje previše od ostalih znanosti. Može li medicina sa sigurnošću tvrditi da je jedna metoda liječenja uspješnija od druge? Ne. Bar ne sa 100%-nom sigurnošću. No, nitko nikada ne dovodi u pitanje znanstvenu metodu u medicini. S pravom.

Univerzalni problem znanosti

Slično kao što su u ekonomiji neka velika pitanja i dalje neodgovorena (koji su najučinkovitiji faktori rasta, koji su pravi uzročnici bogatstva i siromaštva naroda), tako i u svim ostalim znanostima postoje brojna otvorena pitanja i dijametralno suprotstavljene teze, od kojih nerijetko obje imaju smisla. Tako je primjerice u nutricionizmu i zdravstvu još uvijek nepoznat kauzalni odnos između vrste prehrane i dugog života (metabolizam i debljanje npr.). U fizici također postoje brojne teorijske pretpostavke koje su nedokazane i oko kojih postoje dvojbe, suvremena medicina još uvijek ne može izliječiti određene bolesti, biolozi se prepiru oko GMO hrane i uzroka postanka života na zemlji, dok su klimatolozi podijeljeni oko globalnog zatopljenja. To ne znači da je bilo koja od ovih znanstvenih disciplina neuspješna ili manjkava. To samo znači da je znanstveni proces dug i zahtjevan te da se do solucije problema dolazi tek nakon dugog i iscrpnog procesa istraživanja, opovrgavanja i dokazivanja. Ponekad su potrebne promjene paradigme da bi se iskoračilo iz ograničenog tumačenja realnosti.

A proces istraživanja u svakoj znanosti, pa tako i u ekonomici, počinje sa postavljanjem hipoteza ili modela. Ekonomski modeli su još jedna stvar koja kod neekonomista izaziva odbojnost ponajviše zbog njihove percipirane neprimjenjivosti. No, modeli su upravo to – modeli, simplifikacija kompleksne stvarnosti čija namjena nije da budu savršeno primjenjivi niti da savršeno predviđaju neizvjesnu budućnost, već da otkriju nove kauzalne odnose i interakcije te otvore nove načine razmišljanja o konkretnom fenomenu. Njihova je temeljna svrha da postave hipotezu koju je potrebno empirijski testirati ili teorijski obraniti – dakle u oba slučaja zahtijevaju upotrebu znanstvene metode kojom bi dokazali tezu. Oni su neophodan temelj za istraživanje, ali nikako njegov krajnji ishod.

Prirodni i društveni eksperimenti

Empirijske metode testiranja modela u ekonomiji nisu precizne poput onih u recimo fizici. Primjerice, prije nego su bili sigurni da su otkrili Higgsov bozon fizičari u CERN-u su htjeli biti sigurni sa 6 sigma standardnom devijacijom tj. sa mogućnošću greške od svega 0.0001%, dok za ekonomiste sve unutar 1% i 5% je dovoljno dobro (to je tzv. statistička signifikantnost u ekonometriji). Razlog slabije preciznosti ekonomike leži u činjenici da je ekonomske eksperimente, za razliku od onih u fizici, biologiji ili medicini, puno teže i skuplje raditi u stvarnom svijetu. Kao što je Chetty primijetio, ne možemo izazivati financijske krize samo da ih naučimo rješavati. Za razliku od prirodnih znanosti, koje možemo testirati na umjetno izazvanim eksperimentima, društvene impliciraju nebrojene nepredvidive ljudske interakcije, različite preferencije i kulturne obrasce.

Doduše, poznati su neki primjeri komparativnih društvenih eksperimenata na razini država, poput Južne i Sjeverne Koreje ili Istočne i Zapadne Njemačke. Oni su pokazali na primjerima ispitivane i kontrolne skupine (treatment i control group) koji je ekonomski, društveni i institucionalni sustav efikasniji u kreiranju bogatstva, no ta iskustva i dalje mnogima nisu dovoljna za promjenu uvjerenja.

Društveni eksperimenti na razini država su rijetki i u nekim slučajevima gotovo nemogući, ali na razini pojedine ekonomske politike moguće je raditi eksperimente i time testirati efikasnosti politika. Potrebno je napraviti eksperiment sa ispitivanom i kontrolnom skupinom kako bi se razlučili efekti pojedine politike na obje grupe. Na taj način možemo utvrditi kauzalni odnos (causal effect, ili preciznije average treatment effect on the treated).

Osim eksperimenata ekonomske politike, ekonomska znanost može biti upotrijebljena za određivanje pravila monetarne ili fiskalne politike, poput Taylorovog pravila monetarne politike (koje je napušteno u desetljeću prije krize, ponajviše iz nastojanja američkog Feda da odgovori na IT mjehur iz 2001., potaknuvši time mjehur na tržištu nekretnina). U fiskalnoj politici također je moguće testirati efikasnosti limitiranih proračunskih deficita, kako bi se onemogućilo političarima da zlouporabljuju proračun (barem do neke mjere). Ili se mogu uspostaviti gornje granice zaduživanja (debt ceiling) kako bi se zaustavio rast javnog duga. Doduše, prema recentnom primjeru iz SAD-a, takva ograničenja baš i nisu najuspješnija.

Znanost vs. politika


Ekonomija koegzistira sa politikom, stoga tražiti odgovore samo od ekonomije bez razmatranja utjecaja političke moći na izgradnju institucija, na donošenje odluka o mjerama ekonomske politike, pa i o ideološkim implikacijama pojedinih odluka, neće dovesti do očekivanih rezultata. Primjerice, mnoge ekonomske ideje oko kojih se preko 90% ekonomista slaže – poput slobodne trgovine, imigracije, efikasnosti subvencija te čitavog niza empirijski dokazanih modela i teorijskih koncepata (tzv. stilizirane činjenice) – rijetko kada će biti implementirane od strane političara koji prvenstveno brinu o zadovoljavanju parcijalnih interesa kako bi ostali na vlasti. Stoga kada se razmišlja o logici određene vladine ekonomske politike, porezne stope ili državne potrošnje, treba imati na umu da iza te odluke ne stoje ekonomisti, već političari kao decision makeri.

Ono što mnogi kritičari ekonomike kao znanosti često miješaju jest ekonomija (ekonomika) i ekonomska politika (policy). Ekonomika sadrži znanstvenu metodu dok je ekonomska politika uglavnom vještina. Da se ekonomske politike „prodaju“ javnosti potrebne su dobre vještine prodaje. To je područje političkog tržišta gdje su akteri političari. No, koliko puta smo vidjeli političare da se pozivaju na relevantna ekonomska istraživanja? Samo kada im istraživanja podržavaju vlastitu interesnu, političku ili ideološku poziciju.

To nas dovodi do Krugmanovog argumenta koji se složio sa Chettyijem da ekonomiku karakterizira znanstvena metoda, ali da danas mnogi ekonomisti nisu znanstvenici. Citira Chettyeve primjere empirijskih istraživanja o politikama zdravstvenog osiguranja u američkoj saveznoj državi Oregon, gdje je nasumični eksperiment (randomized experiment) pokazao opravdanost Obamine reforme zdravstvenog sustava. Krugman je ogorčen na pojedine konzervativne ekonomiste koji ne prihvaćaju ovakve rezultate istraživanja. No na sličan način pojedini ekonomisti ne prihvaćaju istraživanja koja pokazuju neefikasnosti državnih programa stimulusa ili činjenice da visoki deficiti i javni dug u SAD-u nisu uzrokovani krizom već spašavanjem (bailoutom) banaka – jedna činjenica o kojoj upravo Krugman drži prilično tautološko mišljenje. Ovo je dobar primjer konfliktnih ideja među ekonomistima, gdje postoji problem oko kojega su ekonomisti još uvijek nesigurni kako ga riješiti.

Ekonomski šarlatani

Konfliktne teorije u znanosti ne samo da postoje, već su i poželjne jer iz suprotstavljenih pogleda obično nastaju najbolje ideje (time se izbjegava confirmation bias). A ekonomika u vremenima krize biva napadnuta češće od bilo koje druge znanosti po pitanjima opravdanosti jednog pristupa u odnosu na drugi. Tijekom ekonomskih kriza mnoge zaboravljene zablude iz prošlosti odjednom bivaju ponovno otkrivene. Zbog čega je to tako? Stvar je u rastu potražnje javnosti za tumačenjem krize i izlaza iz krize, te se povećava i ponuda ideja. Mediji su posrednik kroz koji se odvija sukob umnoženih ideja, jedne su predstavljene kao mainstream, a druge kao alternativne. Iako ponekad alternativne ideje budu smislene i atraktivne (ovisno o tome kako se definira mainstream), u većini slučajeva one to nisu. Prečesto medijski prostor dobiju opskurni ekonomisti (šarlatani) koji nude brza rješenja i ideje iza kojih ne postoji nikakva znanstvena metoda kojom bi potvrdili vlastite nalaze, niti uzimaju u obzir indirektne posljedice koje bi njihove površne ideje imale na sistemsku stabilnost.

Rasprave o ekonomskim temama popularnije su i raširenije od rasprava o temama iz fizike, biologije ili kemije, te stoga ekonomski šarlatani dobivaju razmjerno više medijskog prostora za svoje istrošene i banalne ideje.

Broj šarlatana u ekonomskim raspravama raste sa uključivanjem mnogih neekonomista sa njihovim pojednostavljenim poimanjem ekonomike i nasumično prikupljenim znanjima i predrasudama. Za razliku od ostalih znanosti, gdje će rijetko kome pasti na pamet dovoditi u pitanje uvriježene činjenice u primjerice medicini ili fizici bez da ima imalo iskustva u jednom od tih područja, interes za ekonomskim fenomenima je izraženiji jer se ekonomska stvarnost svakodnevno dotiče građana, koji pokušavaju iz svoje perspektive razumjeti, protumačiti i ponuditi nekakvu površnu ideju o razrješenju ekonomskih problema.

Premda većinu ekonomskih šarlatana i neekonomista ne bi trebalo uzimati za ozbiljno, rizici se bitno povećavaju kada se političari koji imaju značajnu moć privlačenja ljudi nađu u toj ulozi. Posredstvom medija i političara često isplivaju simplificirane ideje koje ne objašnjavaju složenost realne ekonomije i financijskog sustava, a čija površna privlačnost dovodi do primjene sa pogubnim posljedicama produbljujući krizu.

Ekonomska znanost mora stajati iza ekonomskih politika. Kada to nije slučaj, tada nastaju ili se produbljuju krize. Nije teško pogoditi u čijem je interesu donositi ekonomske politike koje nemaju temelje u znanstveno dokazanim činjenicama i koje favoriziraju samo neke grupe građana (glasača) te posljedično rezultiraju povećanjem sistemskog rizika.

Stanje ekonomike kao znanosti u Hrvatskoj

U Hrvatskoj, nažalost, medijski ekonomisti i površni tumači hrvatske ekonomske zbilje dominiraju u javnosti. Obično su vezani za određenu političku opciju koja limitira doseg njihove prezentacije. Ali sami pristaju na takvu ovisnu poziciju. S druge strane većina hrvatskih ekonomista nije dovoljno pratila suvremena kretanja u ekonomskoj znanosti. A ona je baš u razdoblju od 90-ih do danas doživjela veliki uspon i u pitanju metoda i modela, te se danas podosta razlikuje od metoda dostupnih u 70-im i 80-im godinama. No, kako su neke druge znanosti u Hrvatskoj ipak hvatale korak za svijetom, stagnacija zbog tranzicije i rata domaćim ekonomistima ne može biti izlika.

Vrlo su rijetki hrvatski ekonomisti uspjeli objaviti vlastito istraživanje u nekom uglednom stranom ekonomskom časopisu. Oni dijele sudbinu dugogodišnje dekadencije društva u kojoj dominira mediokritetstvo. Znanstvenu promociju ne određuje kvaliteta istraživanja i citiranost, već podobnost i slični kriteriji, što rezultira nazadovanjem i gubitkom povjerenja u domaću ekonomsku znanost.

Postoji zamjetna kvantitativna produkcija radova naših ekonomista, ali teško da bi odgovarali rigoroznim ocjenama koje se zahtijevaju u ozbiljnim inozemnim časopisima. Citiranost (jedna od temeljnih mjera vrijednosti znanstvenika) tih radova je zanemariva. U radovima dominira deskripcija – opis stanja i problema sa često kontradiktornim zaključcima. Oni uglavnom ne nude ništa više od novinskih članaka. Naravno da su potrebni novinski članci da zaintrigiraju javnost i ponude šire razumljivu informaciju, ali takvi se ne objavljuju u znanstvenim časopisima. Ozbiljni (tzv. CC – Current Contents) časopisi objavljuju samo one radove koji (1) označavaju (makar mali) doprinos ekonomskoj znanosti ili metodi, te (2) koriste znanstvenu metodu u svojoj analizi, ili teorijsku (dokazivanje teorijskog argumenta) ili empirijsku (kroz vlastito urađeni eksperiment, ili kroz set podataka kojim se pokušava dokazati ili opovrgnuti postojeća teorijska ideja).

S obzirom na to, nisu za osudu intelektualci iz drugih područja (liječnici, lingvisti, oftamolozi, filozofi, sociolozi itd) koji komentiraju nešto što nije njihova struka. Oni naprosto vide da je ponuda ekonomskih ideja na tržištu neadekvatna i stoga pokušavaju zadovoljiti potražnju. Ali s obzirom da je njihovo znanje ekonomike parcijalno i manjkavo, ideje im pate od poznate zablude da su fokusirani isključivo na jednu grupu ljudi i/ili na kratkoročni efekt kojemu prilagođavaju polaznu tezu, čime ne doprinose produktivnoj razmjeni ideja već unose dodatnu zbrku i konfuziju.

Postoji na domaćem tržištu ekonomskih ideja kvalitetnih profesora i znanstvenika. Oni su manjina, ali bi se moglo reći i dostatna s obzirom na broj stanovnika. Nažalost, budući da ne pripadaju ušančenim političkim skupinama rijetko dopiru sa svojim idejama do donositelja odluka. Izbor nije na njima već na nositeljima ekonomske politike. Nije oportuno tražiti rješenje problema od ljudi koji ga nisu u stanju ponuditi. A odgovornost za implementaciju ekonomskih politika bez učinka leži na upravo decision makerima. Pri tom valja imati u vidu da u pozadini svake ekonomske politike stoje ekonomske ideje, i učinkovitost njihove primjene ovisi i o odabiru ekonomskog učenja.

Izvor: Banka.hr
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Liberty.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Popularno