Plenum kao posljednja odstupnica pred vatrom "neoliberalne aždahe"

Svojevremeno, novinari su optuživali intelektualce što šute, što ne komentarišu, ne reaguju, ne iznose svoje mišljenje o problemima u našem, bosanskohercegovačkom, društvu. Posljednjih nekoliko godina taj intelektualni muk prestao je. Univerzitetski profesori Besim Spahić, Asim Mujkić, Enver Kazaz, Nenad Veličković, Nedžad Ibrahimović često istupaju u medijima. Slušajući ih, poželim da se vrati blaženi intelektualni muk bosanskohercegovačkih univerzitetskih profesora.

Piše: Adnan PEJčINOVIĆ (adnanpejcinovic.wordpress.com)

Motiv za ovu moju, prilično drsku, izjavu jeste tekst, moga profesora sa dodiplomskoga studija, Nedžada Ibrahimovića, „Korupcija iz kase uzajamne pomoći”, objavljen na portalu Aljazeerae, a na koji želim reagovati.

Being liberal

Budući da znam koliko spomenuti profesor zna, šokiran sam njegovim nemuštim napadom na neoliberalizam, njegovim stavom da je „tranzicija lažni politički diskurs“, „korupcija tranzicijska predstava“, a, dalje, srce korupcije u, a gdje drugo do u – neoliberalizmu. Iako moj svjetopogled nije blizak njegovome, ono zbog čega sam ga uvijek poštovao i pažljivo slušao jeste dosljednost i argumentiranost stavova koje zastupa. Otuda i neka vrsta razočarenja kod mene; jednostavno, teško mi je povjerovati da profesor Nedžad Ibrahimović sebi dozvoljava izlete poput spomenutoga teksta. Dok sam ga čitao, imao sam dojam da je, nekada pun energije, moj bivši profesor pao, shrvan, životom, činjenicama, onime što, neumitno, jeste, da jednom rukom kucka po tastaturi, i to jedva… Možda su i Ujevićevi stihovi, koje citira, kojima sve nas označava kao „svemirske pobratime“, jer smo „tranzicijski umreženi i iz/u/mapirani”, uticali na takav moj doživljaj. Nekako, kad god čitam Ujevića, moje mentalne slike su crno-bijele, imaju miris jeseni (pred-kraja), melanholija je dominantno osjećanje, a svaki pokušaj pomisli na uspjeh doima se besmislenim. Upravo tako sam se osjećao dok sam čitao i tekst profesora Ibrahimovića. Jadni, mi, fini, nemoćni, izmanipulirani, iz/u/mapirani, još pred čeljustima aždahe, neoliberalne.

Liberal

Izvinjavam se prosječno obrazovanom čitatelju što ću sada napisati ono što, vjerovatno, zna, ali moram. Kratko ću odgovoriti na pitanje: Šta je neoliberalizam, odnosno šta bi trebao biti?

Neoliberalizam je uskrsnuće ideja liberalizma, jer prefiks „neo-“ znači „novo“, „obnovljeno“. A; šta je, sad, liberalizam? Liberalizam je ideja, ili skup ideja, prema kojima je svaka država dužna štititi život, privatno vlasništvo i slobodu građanina, posebice slobodu njegovoga kreativnoga izražavanja, nastojanja da živi, što može bolje, od plodova vlastitoga rada, tako što će tim plodovima svoga rada zadovoljiti potrebe drugih građana. Frekventno je mišljenje da je pojam neoliberalizam nepotreban, da neke ideje ili jesu ili nisu liberalne, te da je nastao u kuhinji univerzitetskih profesora. Zašto se naši univerzitetski profesori bore protiv neoliberalizma, a ne liberalizma, ako je to jedno te isto, a jeste?

Etimološki, u korijenu riječi liberalizam je „sloboda“ (lat. liberalis od liber, što znači slobodan, slobodarstvo, slobodumlje). I kako nije, baš, popularno boriti se protiv slobodumlja / liberalizma, izmišljen je pojam neoliberalizam, čime se, valjda, hoće istaći odanost slobodumlju, ali ne i ekonomskim slobodama. Dakle, primjera radi, sloboda javnoga „izražavanja ženske seksualnosti“ ili „izražavanje homoseskualne opredijeljenosti“, poželjna je, u istoj mjeri u kojoj je poželjno javno „izražavanje neslaganja sa politikom vlade“, recimo. Otuda, pripadnici akademske zajednice nikada neće reći da nisu liberalni, sve i kad, ašićare, nisu. I nikada neće reći da su protiv liberalizma. Ali jesu protiv neoliberalizma, a posebice protiv neoliberalnoga, pa još imperijalnoga kapitalizma. A, niko prije njih ne bi trebao znati da liberalizam i neoliberalizam, znače jedno te isto: ideju ili skup ideja prema kojima država treba imati što je moguće manji uticaj na život pojedinca, u svakom smislu, pa i ekonomskom. Minimiziranje uticaja države na ekonomske slobode pojedinca najprije se očituje u smanjenju poreza, jer što država manje uzima poreza (novca) od svojih građana, to je je uticaj na te iste građane manji. A, to je ono što boli naše univerzitetske profesore, što i ne treba čuditi. Jer, što država ima manje novca, to će i plate javnim ustanovama, pa i javnim univerzitetima, biti manje. Suština akademske borbe protiv neoliberalizma, smatram, u strahu je da će jednoga dana i unverziteti doći u privatne ruke.

Hayek

Takva vrsta straha treba to reći, razumljiva je (ne i opravdana) s jedne strane, a zbog načina na koji se danas dobijaju diplome na privatnim fakultetima u BiH. Naime, javna je tajna da je danas teže završiti fakultet koji je javna ustanova, nego onaj koji je u privatnim rukama. Odgovor na pitanje zbog čega je to tako, prilično je bizaran. Studenti žive u mitu da će im država naći posao, ako dobiju diplomu. Stoga „investiraju“ u sebe kako bi što brže dobili diplomu, certifikat da su specijalna, „elitna klasa“ društva o kojoj, po logici stvari, država treba brinuti. Jer, kakva je to država koja ne brine o svojoj „intelektualnoj eliti“? Međutim, kada, ako Bog da, naša nacija izađe iz sna i shvati da treba kvalitetno raditi da bi se kvalitetno živjelo, i sami univerziteti, bilo privatni bilo javni, morat će poboljšati kvalitete svojih usluga, time će i sami profesori morati više raditi… Raditi! Danas i ne moraju raditi, bar ne oni koji imaju „posao zastalno“ u instucijama obrazovnoga sistema. Zaštićeni su kolektivnim ugovorima koje su im obezbijedili sindikati, a koje će im, inšallah, uskoro poništiti MMF (nisam ljubitelj MMF-a, ali nekada mi je baš draga ta institucija). Dozvolite mi da pustim mašti na volju…

Godina je 2044., Irfan je završio privatni Fakultet za jezik i književnost „Enver Kazaz“ i radi kao urednik privatne, izdavačke kuće. Ima lijepu platu. Jednoga dana, njegov poslodavac ga pošalje na naučni skup u Banja Luku, na kojem će književni znanstvenici govoriti na temu: „Posljedice uticaja feminističke kritike na percepciju književnosti nastale u južnoslavenskim ratovima na kraju 20. stoljeća.“ Irfan, vaj, pojma nema o feminističkoj kritici i obruka se na naučnom skupu. Glas o toj sramoti stigne do vlasnika firme u kojoj radi. Raspita se ko je predavao teoriju književnosti i književnu kritiku na Fakultetu za jezik i književnost „Enver Kazaz“ i proširi glas po zajednici da je taj fakultet loš. Glas stigne i do budućih studenata književnosti, koji počnu izbjegavati spomenuti fakultet, a što se negativno odrazi na profit vlasnik fakulteta. Kao mjeru koja mu je jedina ostala na raspologanju da vrati ugled firme od koje živi – daje otkaz profesoru teorije književnosti i književne kritike.

Vrijeme je da se sruši mit kako Njegovo Veličanstvo Profesor, samom činjenicom što je to, treba biti zbrinut od države ili društva. Zašto? Pa, između ostaloga i zato što NJVP nerijetko nastoji uspostaviti diskurzivnu praksu unutar koje ne mogu funkcionirati životne datosti, koje mu se ne sviđaju, bez obzira što je njihovo postojanje više nego očigledno. U našem slučaju profesor Nedžad Ibrahimović pokušava na mala vrata uspostaviti jednu novu metafiziku, protiv koje se, smatra, treba boriti. Vrhovni označitelj te nove metafizike je – novac. Mi možemo smatrati smatrati da se protiv ove ili one metafizike / ideologije treba ili ne treba boriti, no to nije važno u ovom slučaju. Sloboda je svakoga pojedinca da bude ili ne bude sljedbenik neke jake ideje. Nije problem u samoj metafizici, problem nastaje onda kada nema osnova za njenu konstituciju, a uporno se želi nametnuti ideja da je njeno postojanje izvijesno:

„U ovakvom sistemu vrijednosti – o tome se, je li, radi – samo je novac čvrsta valuta. Sve druge vrijednosti, etičke, kulturne, materijalne, povijesne… su anulirane. Naravno, po sebi, to je poraznija činjenica od same činjenice da one uopće nemaju nikakvu novčanu vrijednost.“

Ostavimo po strani materijalnu grešku koju pravi profesor Ibrahimović (valuta i može biti samo – novac) i ne pokušavajmo odgovoriti na prilično teška pitanja (nećemo, dakle, problematizirati šta je to etička, kulturna, materijalna (sic!), povijesna vrijednost, odnosno ko ima pravo da uspostavi vrijednosne kriterije). Postavimo samo pitanja: U kojem to sistemu vrijednosti novac nije bio važan? Kakav je to sistem vrijednosti u materijalnom svijetu, u kojem novac nije bio važno sredstvo komunikacije između jedinki i grupa ljudi? Odnosno, zašto bi u našem sistemu vrijednosti novac trebao biti – manje važan? Tranzicija nije harijentizam za korupciju, čije metastabilno plastično srce kuca i ubrizgava krv u žile neoliberalne aždahe, nego je paradoks stilska figura, a primjer joj je navedecni citat. Ako je neki sistem vrijednosti loš zato što je u njemu samo novac čvrsta „valuta“ (vrijednost), onda je i sam novac nešto loše. Pa, ako je tako, zašto onda lamentirati nad time što etičke, kulturne, materijalne, povijesne vrijednosti nemaju – novčanu / lošu vrijednost?

Jedno mu profesoru Ibrahimoviću, ipak, ne možemo osporiti: lijepo je označio suštinu našega problema:

“Kada se, ovdje i danas, pokrene priča o povjerenju u institucije (države?), a pokreće se vrlo često, onda treba znati da je “tranzicijska korupcija“, nagrizajući i invalidirajući malo po malo društveno tijelo, učinila da se svaka moguća društvena institucija čini tek kopijom naše male koruptivne zajednice. Zbog toga nema nikakve razlike u radu, i percepciji rada, između Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i vijeća stanara jedne zgrade, između rada, i percepcije rada, Parlamentarne skupštine i skupštine lovačkoga društva.“

Upravo tako i nikako drugačije. Što je više vrijednosti na raspolaganju velikom državnom mehanizmu, to su mogućnosti za korupciju veće. Što je više vrijednosti u privatnim rukama, to su mogućnosti za korupciju manje. Jer, ako dekanu javnoga univerziteta ne ovisi visina plate od kvaliteta nastave koja se izvodi na ustanovi kojom se rukovodi, on će manje brinuti o sposobnosti nastavnog kadra i lahko će primiti kovertu sa nekoliko tisuća eura kao dar što će primiti lošeg nastavnika na posao. S druge strane, da je dekan ujedno i vlasnik, ili da mu plata ovisi od kvaliteta nastavnoga kadra, teško da će ga zanimati jednokratna dobit od nekoliko tisuća eura i vrlo male šanse su da će primiti nekoga ko nije sposoban da izvodi nastavu na fakultetu. Ova druga opcija, moguća ja samo u liberalnoj državi, u neoliberalizmu. Ali, profesor Ibrahimović ne misli tako. On misli da upravo onaj sistem, koji funkcioniše na principima osnovnih matematičkih operacija u skupu realnih brojeva, jeste uzrok korupcije, on smatra da smo žrtve proste logike, odnosno „neoliberalne aždahe“:

„Na kraju, šta se tranzicijom kao stilskom figurom harijentizma ovdje skriva? Pa, skriva se činjenica da smo svi žrtve jedne iste neoliberalne aždahe; prikriva se namjera da se sva naša “porodična srebrnina” (voda, ljudski resursi, energija…) ima dati (i to uz osmijeh) nekome ko je moćniji (čitaj: važniji, vredniji i sposobniji) od nas; skriva se “procjena” kako su naše etičke, kulturne, društvene, humanističke, povijesne i sve druge vrijednosti nebitne u usporedbi s vrijednostima onih koji u tranziciji (više) nisu.“

A, zašto je problem dati „vodu, ljudske resurse, energiju“, nekome ko je moćniji i sposobniji, nekome ko je prošao, davno, davno, bolne procese tranzicije (a što profesor, prilično neprincipijelno, previđa), pa zbog toga bolje od nas zna kako se radi sa materijalnim stvarima? Jesmo li svi jednako vrijedni i sposobni? Nismo! Nismo, garant! Zašto je problem u tome da bolji i sposobniji književni kritičar prima veći honorar od lošijeg književnoga kritičara? Ko su oni koji u „tranziciji više nisu“ i kakve su to njihove vrijednosti? Možemo li dobiti konkretne odgovore ili ćemo gledati „Zeitgeist“ ili „Arrivals“ i okriviti masone, iluminate, Vatikan, CIA-u? I sve i da jesu u pitanju ti „zli centri moći“ ti „hranioci neoliberalne aždahe“, molim dokaze da njima nisu bitne „etičke, kulturne, društvene, humanističke, povijesne i sve druge vrijednosti“.

Razočaran sam… Jesam, zaista! Mislio sam da će profesor napisati kako su demonstracije s početka februara posljedni alarm, da je vrijeme da se probudimo, da shvatimo važnost institucija sistema, apelovati na nas da se promijenimo, da prestanemo plakati i čekati da država riješi naše probleme, da nas ohrabri lijepim riječima da ne klonemo na makadamu koji moramo proći da bismo izašli na autoput… Očekivao sam da kaže nešto novo, nešto što nismo znali, a on je prepoznao… Očekivao sam neku njegovu, autentičnu viziju bosanskohercegovačke budućnosti… Pa, u konačnici, i da izvadi mači, posječe glavu neoliberalnoj aždahi i sruši moje uvjerenje da je liberalna država jedina opcija našoj zemlji. Ali, on je plenum pozvao u pomoć.

(Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Liberty.ba portala)

Izvor: Liberty.ba
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Liberty.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Popularno