5 mitova o ekonomiji koji još uvijek nisu izumrli

Danas, velika većina ljudi, svoj stav o ekonomiji i nekim ekonomskim pitanjima su izgradili putem natklapalica na Internetu i tabloidnih članaka. Preovladavajuće mišljenje je, da je samo dovoljna snažna ruka države kako bi u ekonomiji sve bilo kako treba.

Na primjer, svako "zna" da su zakoni države ukinuli dječji rad i da je New Deal okončao Veliku depresiju. Meč‘utim, da li je to stvarno tako?

U nastavku je navedeno pet takvih mitova, koje većina ljudi olahko uzima za istinu.

Mit br. 1 - Ideja da ekonomski rast pomaže siromašnima je netačna

2001. godine, u svom naučnom radu "Growth Is Good for the Poor", ekonomisti Svjetske banke Art Kraay i David Dollar su pokazali da kada se lični dohoci stanovništva povećavaju, da se lični dohoci najsiromašnije petine stanovništva takoč‘e proporcionalno povećavaju. Ovo je slučaj u svim regijama, vremenskim periodima, nivoima dohotka i pri svim stopama rasta. 2013. godine, tj. više od decenije nakon što su ova dvojica ekonomista objavili svoj prvobitni naučni rad, oni su istražili povezanost izmeč‘u ekonomskog rasta i siromaštva, koristeći pri tome podatke iz 118 zemalja, prikupljene tokom više od četiri decenije. U tom istraživanju su ponovo došli do istog zaključka. Prema izjavi ovih ekonomista,

"Ovi pokazatelji potvrč‘uju centralnu važnost ekonomskog rasta za smanjenje siromaštva... institucije i politike koje općenito promovišu ekonomski rast, će u prosjeku podići dohodak siromašnih jednako-proporcionalno, time promovišući "zajednički prosperitet"... skoro da nema slučajeva gdje rast značajnije pogoduje siromašnima ili bogatima."

To znači da politike koje pospješuju ekonomski rast metodama poput ograničavanja veličine državnog aparata i smanjenja prepreka meč‘unarodnoj trgovini, su ključne za smanjenje siromaštva. Ekonomski rast, a ne programi preraspodjele, je glavni pokretač smanjenja siromaštva. Ova empirijska istina je davno dokazana.

Mit br. 2 - Slobodna trgovina ne dovodi do poboljšanja ekonomskih rezultata u stvarnom svijetu.


Paul Krugman se jednom prilikom našalio "Ukoliko bih postojalo jedno jako ekonomsko uvjerenje, onda bi ono sadržavalo slijedeće afirmacije: 'Ja razumijem principe komparativnih prednosti' i 'Ja zagovaram slobodnu trgovinu'." Meč‘utim, kritičari slobodne trgovine, kao što je razvojni ekonomista Ha Joon Chang, zagovaraju zastarjele tvrdnje poput:

“Postoji značajan historijski primjer državne zaštite putem tarifa industrija koje još uvijek nisu profitabilne... Kao kontrast tome, slobodna trgovina odlično funkcionira samo u zamišljenom teoretskom svijetu savršene konkurencije.”

Komentari poput ovih su zbunjujući, jer zagovornici slobodne trgovine ne pretpostavljaju postojanje savršene konkurencije. Zagovaranje slobodne trgovine je zasnovano na jednostavnoj činjenici da ukoliko jedna država može da proizvede neki proizvod po nižim oportunitetnim troškovima od druge, onda će razmjena izmeč‘u tih država (ili pojedinaca) biti od obostrane koristi (Ovo je poznato kao teorija o komparativnim prednostima).

Ekonomisti su ispitali bezbroj puta da li ili ne slobodna trgovina dovodi do većeg ekonomskog rasta. Što se tiče liberalizacije trgovine - reformi koje smanjuju barijere za meč‘unarodnu trgovinu - rezultati istraživanja pokazuju da takve reforme poboljšavaju ekonomske učinke tokom vremena.

Prema jednoj studiji koja je istraživala 141 liberalizaciju trgovine i koja je uporeč‘ivala ekonomske performanse prije i poslije liberalizacije (nakon uklanjanja iskrivljujućih faktora, poput inflacije), "Rast zemalja po glavi stanovnika nakon liberalizacije je bio 1,5 procentnih poena viši od nivoa prije liberalizacije, a stope investiranja su bile za 1,5-2 procentna poena više.

Naknadno istraživanje Antoni Estevadeordal-a i Alan M. Taylor-a, analiziralo je stope rasta prije i nakon vala liberalizacija 1990-ih. Ova dvojca ekonomista podijelili su zemlje u dvije grupe, u prvu, eksperimentalnu grupu (zemlje koje su sprovele liberalizaciju trgovine) i drugu, kontrolnu grupu (zemlje koje nisu sprovele liberalizaciju trgovine). Došli su do zaključka da "postoje jaki dokazi da liberalizacija tarifa na uvezene gotove proizvode i intermedijalna dobra, dovodi do povećanja stope za otprilike jedan procentni poen godišnje." Istraživanja su takoč‘e pokazala da je liberalizacija trgovine dovela do povećanja ekonomskih preformansi u sub-saharskoj Africi, regiji kojoj je prijeko potreban ekonomski rast.

Reforme koje imaju za rezultat slobodniju trgovinu, generalno vode ka superiornijim ekonomskim ishodima. Ovo je dobro dokumetovano zapažanje. Iako postoje situacije u kojim je slobodnija trgovina nepoželjn, ovakve situacije nisu norme, i politike slobodne trgovine su još uvijek "razumno pravilo djelovanja," kao što je to rekao Paul Krugman.

Mit br. 3 - Država je ukinula dječji rad. U slobodnoj ekonomiji, dječji rad bi i dalje postojao.

Tvrdnja da je država svojim zakonima ukinula dječiji rad stalno se ponavlja i često se kaže da je "dokazano" da bez tih zakona, dječji rad bi i dalje postojao u tržišnoj ekonomiji. Asocijacija Economic History Association (EHA) je pokazala da to nije slučaj:

“Velika većina ekonomskih historičara je složna da zakoni koji zabranjuju dječji rad nisu bili odlučujući razlog za smanjenje i sveukupno ukidanje istog izmeč‘u 1880. i 1940. Umjesto toga, oni upućuju da su industrijalizacija i ekonomski rast donijeli veće dohotke, te tako omogućili roditeljima "luksuz" dječjeg nerada.”

Prema Nacionalnom birou za ekonomska istraživanja, "Iako su zabrane dječjeg rada često upotrebljavani politički alat, postoji vrlo malo empiričkih pokazatelja koji opravdavaju njihovu efikasnost".

Ne samo da postoji malo pokazatelja koji podržavaju efikasnost ovih zakona; postoje čak i pokazatelji da takvi zakoni, iako usmjereni ka dobru, zapravo dovode porodice u goru situaciju. Istraživanja vezana za zabrane dječjeg rada u Indiji su pokazala da "posmatrajući različite pokazatelje izdataka domaćinstva, poput potrošnje, unosa kalorija, posjedovanja imovine, njihovo stanje se pogoršalo nakon donošenja i sprovoč‘enja zabrana."

Mit br. 4 - Države poput Švedske i Danske su primjeri da visoki porezi ne sputavaju ekonomski rast.

Izjava da visoki porezi ne sputavaju ekonomski rast, samo zato što negativne posljedice visokih poreza nisu na prvi pogled uočljive u jednoj ili nekoliko država, je ista kao i izjava da pušenje ne šteti zdravlju, jer mnoge mlade i zdrave osobe puše i da zbog toga ne postoje jasni dokazi štetnosti duhana. Mnogi čimbenici utječu na ekonomski rast. S ciljem dokazivanja da visoki porezi utječu na ekonomski rast, istraživači su koristili različite varijable i ogromne nacionalne i internacionalne setove podataka.

Prema istraživanju Evropske centralne banke, u kojem su korišteni godišnji podatci izmeč‘u 1965. i 2007. godine iz 26 zemalja, dolazi se do jasnih pokazatelja da "su efekti povećanja poreza na realni BDP per capita negativni i trajni: povećanje ukupnog poreskog opterećenja (mjerenog kao ukupni poreski omjer u odnosu na BDP) za 1% od BDP-a, ima dugoročnu posljedicu na realni BDP per capita od -0,5% do -1%".

Mnogobrojna druga istraživanja o veličini državnog aparata i ekonomskom rastu su došli do istog zaključka. Šta više, prema istraživanju o makroekonomskim posljedicama danske poreske politike je pokazalo da

“Oporezivanje u Danskoj stvara gubitak efikasnosti od 12% u ukupnom dohotku. Moguće je smanjiti 4/5 ovog gubitka jednostavnim snižavanjem visokih skandinavski stopa poreza na nivo OECD država sa niskim nivoom poreskog opterećenja, kao što je SAD.”

Meč‘utim, čak i države sa relativno niskim poreskim stopama, nisu potpuno otporne na posljedice oporezivanja. Prema radu keynesianskih ekonomista Christine i Davida Romer, ustanovljeno je da vlade povećaju stope poreza u vremenima ekonomskog prosperiteta, a smanjuju iste u vrijeme ekonomskih kriza. Ova činjenica dosta otežava posmatranje posljedica oporezivanja na ekonomski rast. Bilo kako bilo, Romer-i su spoznali da mogu precizno procjenjivati posljedica promjena poreskog opterećenja ispitivanjem onih koji su poduzeti iz razloga koji nisu povezani sa ekonomskim rastom. Prema procjenama Romer-a "povećanja poreza imaju jak utjecaj na ekonomiju. Njihovi efekti su dosta značajni i stabilni." Konkretno, oni su pokazali da povećanje oporezivanja za 1% od BDP-a, smanjuje BDP za 3%.

Sveukupno gledajući, iz prethodnog je jasno vidljivo da viši nivoi oporezivanja smanjuju ekonomski rast i da države sa višim ukupnim poreskim opterećenjem imaju sporije rastuće ekonomije od država sa nižim ukupnim poreskim opterećenjem, uz uslov ceteris paribus (tj. da svi ostali faktori ostanu nepromijenjeni).

Mit br. 5 - Kapitalizam nije ekonomski superioran u odnosu na socijalizam

Ogroman broj istraživanja je pokazao da tranzicija iz socijalističke ekonomije (neslobodne ekonomije, ekonomije pod utjecajem države) ka tržišnoj (slobodnoj) ekonomiji - proces poznat kao ekonomska liberalizacija - ima za posljedicu ekonomski rast.

Na primjer, koristeći podatke iz 140 zemalja iz perioda od 1960.-2000., ekonomisti sa Bocconi Univerziteta su usporedili zemlje koje su sprovele ekonomsku liberalizaciju sa onima koje nisu. Nakon provjere ostalih relevantnih varijabli, došli su do zaključka da je

"ekonomska liberalizacija dobra u pogledu svih dimenzija, prate je bolje strukturne i makroekonomske politike, te poboljšani ekonomski učinci. Ovo opravdava uzročno tumačenje, makar što se tiče ekonomskih rezultata.”

Naknadna istraživanja objavljena u časopisu Journal of Economic Surveys su došla do zaključka da "postoje jaki pokazatelji koji potvrč‘uju da liberalizacija ... stimuliše ekonomski rast." Kao dobar primjer, dovoljno je samo uzeti NR Kinu.

Istraživanja sa ekonomskog odsjeka Oxford univerziteta je došlo do zaključka da je kineski ekonomski rast, koji je značajno smanjio masovno siromaštvo Kine, zasnovan na liberalizaciji trgovine, mnogobrojnim privatizacijama, te sektorskim promjenama. Kao rezultat svih tih reformi, BDP per capita NR Kine je rastao za 4,1 procentna poena brže nego što bi inače rastao. Tako su stotine miliona ljudi izašle iz siromaštva.

Prema pregledu od preko 40 studija o povezanosti izmeč‘u ekonomskih sloboda i ekonomskog rasta (gdje su ekonomske slobode mjerene koristeći Fraser Institute’s Economic Freedom of the World Index), pokazano je da postoji jaka povezanost izmeč‘u slobodnih tržišta i viših ekonomskih performansi. Sve studije su jasno pokazale da su ekonomske slobode uzrok ekonomskog rasta i da veza izmeč‘u njih nije samo puka korelacija.

Empirijska istraživanja su takoč‘e pokazala da "države mogu povećati učinkovitost iskorištavanja nacionalnih resursa i do 45%, samo time što će preći na tržišnu ekonomiju" i da je privatni sektor mnogo efikasniji od javnog sektora.

Zaključak

čŒesto se pretpostavlja da je država alat za stvaranje boljih ekonomskih i socijalnih rezultata, ali postavlja se pitanja, ali šta ako je država zapravo prepreka za ostvarene tih ciljeva? Zaključci velikog broja istraživanja predočeni u ovome članku pokazuju da država ne može jednostavno zakonima otkloniti probleme. Šta više, intervencije često pogoršavaju probleme koje nastoje riješiti.

Osim toga, tvrdnje da klasične (liberalne) ekonomske teorije nemaju veze sa stvarnošću, su takoč‘e pogrešne. Istraživanja pokazuju da porezi narušavaju ekonomiju, ekonomski rast je dobar za siromašne, i slobodnija trgovina dovodi do boljih ekonomskih učinaka.

Corey Iacono


Corey Iacono je student na univerzitetu Rhode Island gdje studira farmaceutiku i ekonomiju. On je član instituta FEE (FEE 2016 Thorpe Fellow).

Originalni izvor na engleskom jeziku: 5 Economic Myths That Just Won't Die

Preveo Anel Džinić

Izvor: Liberty.ba
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Liberty.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Popularno