Njemačka pokreće Europu, a što pokreće Njemačku?

Njemačka se toliko često i iznova spominje kao motor Europe. Korisno je analizirati idejni pokretač tog motora koji će dati bitnu osnovu i za gospodarstvo EU. U hrvatskoj javnosti se pročulo za ordoliberalizam kao model izlaska iz krize. Ako je itko željan primijeniti taj izvorni njemački model, dobro došao je redizajnirati državu.

Piše: Daniel HINŠT

Politika koja se i dalje nalazi u „zoni udobnosti“ imat će koristi na način da se odrekne svojih užitaka – sve kako bi tržište konačno profitiralo od konkurencije. Nakon svega toga, zadatak prema zagovornicima tog socijalno tržišnog gospodarstva jest objasniti kako je upravo i samo tržišna konkurencija najbolja socijalna politika.

Ordoliberalizam i danas?

Danas se teško može jamčiti kako je ordoliberalizam (i dalje) njemački razvojni model. Jasno je da keynesijanski kritičari stroge politike štednje upravo ordoliberalizam vide kao dio problema, obzirom da takvu politiku već neko vrijeme provodi njemačka vlada pod vodstvom Angele Merkel.

Monetarna stabilnost i niska inflacija, snažno obuzdavanje deficita i daljnjeg rasta javnog duga, interna devalvacija i susprezanje rasta plaća, zaista su dio njemačke politike. čini se da je uz takvu njemačku politiku nekim stručnjacima konačno postalo lako pronaći razloge zašto u cijeloj Europi nema (dovoljno) rasta (već radije stagnacije). Kritičari bi lako mogli okriviti tradicionalnu njemačku „škrtost“ (ili pravo da se kaže: umjerenost) za sve naše europske probleme jer odjednom svi želimo više trošiti kako bismo gospodarski porasli.

Oni koji su konzervativniji ipak će se radije prisjećati tih starih vremena kada se sve počelo razvijati (nakon Drugog svjetskog rata), umjesto da naivno vjerujemo kako je ordoliberalizam i dalje njemački koncept i da vjerujemo kako itko u Hrvatskoj ima namjeru prihvatiti taj model u praksi. U svakom slučaju, ordoliberalni profesor Hans Werner Sinn je uvijek i iznova dobro došao u Hrvatsku upravo zbog poduke i zagovaranja onog što treba napraviti na putu prema socijalno tržišnom gospodarstvu.

Povijesni poziv

Njemačka je u međuratnom razdoblju bila suočena sa problemom inflacije i snažnom gospodarskom krizom. Fašisti i komunisti, kao i novonastali nacionalsocijalisti, okrivljavali su liberalni kapitalizam kao uzrok krize (kao što i danas mnogi to isto rade). Njemačka je zapravo bila u talačkoj krizi totalitarnih ideja sa svih strana.

Promatrajući posljedice Hitlerovih nacionalsocijalističkih politika u međuratnom razdoblju, koje su se očitovale kroz snažne državne intervencije, promašene javne radove, subvencije i regulacije na sve strane te zatiranje građanskih i ekonomskih sloboda, skupina njemačkih ekonomista okupljenih u tzv. Freiburškoj školi ponudila je Nijemcima drugačija rješenja.

Ključni predstavnik Freiburške škole, Walter Eucken, zajedno je sa Friedrichom Augustom von Hayekom, predstavnikom Austrijske ekonomske škole, sudjelovao na Mont Pelerin konferenciji, gdje se od strane uglednih liberala i konzervativaca dogovarala arhitektura novog njemačkog i europskog poretka.

Porijeklo kontroverznog pojma

Njemački sociolog i ekonomist Alexander Rüstow je 1932. godine prvi put upotrijebio pojam „neoliberalizam“. Taj „novi liberalizam“ temeljio se na snažnoj državi, ali ne u smislu snažnih intervencija i regulacija koje bi narušavale slobodno tržište. Baš suprotno, Rüstow je smatrao kako je snažna država stvara poredak koji će postaviti minimalan zakonski okvir za slobodnu konkurenciju na tržištu i zaštitu privatnog vlasništva. U tom smislu, ordoliberalizam i neoliberalizam su isto, premda se često misli da je neoliberalizam nekakav neuredan ekonomski sustav. Znamo se kako priča ide..

Njemački ordoliberalni ekonomisti bili su uvjereni kako je dužnost poretka, odnosno države, postaviti zakonski okvir za ekonomske slobode čija osnova su zaštita privatnog vlasništva i vjerovnika, sigurnost ugovora i plaćanja obveza, sloboda pristupa tržištu, zaštita potrošača, monetarna stabilnost, neovisnost središnje banke i uravnoteženi državni proračun.

I danas su to upravo temeljne vrijednosti tog toliko neshvaćenog neoliberalizma. Baš suprotno netočnim uvjerenjima kako liberalni kapitalizam dopušta dominaciju privatnih interesa nad tržištem, ordoliberali su jasno isticali da je jaka država potrebna u sprječavanju koncentracije političke i gospodarske moći, kako bi se tržište zaštitilo. Dakako, ta jaka država smatrala se istovremeno malom državom tj. jakom samo u nužnom minimumu. I sam Hayek je smatrao kako liberalizam ne zahtijeva slabu državu, već slobodu od gospodarskog razvoja pod državnom protekcijom i silom.

Takav koncept snažno se protivio nacionalsocijalističkim politikama 1930-tih godina i općenito etatističkoj ideologiji snažne države koja će intervenirati i regulirati kako bi rješavala socijalne i gospodarske probleme. Upravo su nacisti započeli ekspanzivne politike javnih radova i javnih investicija, kako bi se poticalo zapošljavanje, pa je čak nezaposlenost i snižena (na umjetni način). Ipak, takve politike pokazale su se neodrživima jednako kao i njima slične keynesijanske politike koje će postati uzor mnogima zagovornicima javnog duga.

Karteli, monopoli i politička koncentracija pomoći nisu bili karakteristika samo Hitlerovog vremena. Postojali su i doba Bismarca, oca socijalne države. Između Bismarcovog i Hitlerovog vremena, u doba Weimarske republike, Nijemci su bili suočeni sa hiperinflacijom. Bila je to lekcija da jednom zauvijek podvuku crtu i prihvate načelo stabilnosti cijena i obuzdavanja inflacije kao prioritet svoje politike reda (Ordnungspolitik).

Alfred Müller-Armack, kreator ekonomske politike pri njemačkom ministarstvu gospodarstva, zagovarajući neoliberalizam u svojoj knjizi, stvorio je 1946. godine pojam „socijalno tržišno gospodarstvo“. Zajedno je sa ministrom gospodarstva Ludwigom Erhardom počeo je provoditi taj model koji će ubrzo biti nazvan njemačkim „gospodarskim čudom“ (Wirtschaftswunder). Obojica su jasno dali do znanja da nema zabune i kontradikcije, tj. da nema riječi o socijalizmu.

časopis „Ordo“

Termin ordoliberalizam je izmislio Herro Moeller 1950. u časopisu “ORDO” - Jahrbuch für die Ordnung von Wirtschaft und Gesellschaft. Bit ordoliberalizma je uvjerenje da mora postojati poredak (Ordnung) koji će jamčiti slobodno tržišno natjecanje iz kojega će proizlaziti i efikasnost alokacije resursa. Takav poredak predstavlja zakonski okvir za ekonomsku slobodu tj. prava privatnog vlasništva, sigurnost ugovora i naplate vjerovnika, slobodan pristup tržištu roba i usluga, rada i kapitala (bez administrativnih prepreka), monetarnu stabilnost (cijena) tj. nisku inflaciju i fiskalnu ravnotežu.

Ordoliberali su moralnu odgovornost poduzetnika vidjeli upravo u poštivanju poretka koji štiti natjecanje na tržištu od opasnosti monopola, kartela, zlouporaba vladajućeg položaja i fiksnih tarifa. Na moralna shvaćanja poretka od strane pripadnika Freiburške škole bitno je utjecao luteranski teolog Dietrich Bonhoeffer, veliki protivnik Hitlera i kasnija žrtva nacionalsocijalizma. Broyer (1996) isttiče kako ordoliberalizam uključuje kršćansko shvaćanje slobode prema kojemu tržište treba moralni okvir kako bi se sprječila pohlepa.

Socijalna je zapravo ekonomska politika

Tribe (2004.) ističe kako ordoliberali vide socijalnu politiku kao uklanjanje mehanizama koji se protive konkurenciji. Stoga su socijalna i ekonomska politika za ordoliberale ista stvar, bez kontradikcija. Najbolja socijalna politika bila je dakle poticanje tržišne konkurencije iz koje proizlaze niže cijene za potrošače, a time i viši kupovni standard života.

Dakle, socijalna kohezija proizlazi iz gospodarskog razvoja koji je Ludwig Erhard 1958. opisao kao „prosperitet kroz konkurenciju“. To znači da je prvobitna njemačka socijalna politika zapravo bila liberalna gospodarska politika. Istina, kasnije je Njemačka otišla s tog puta u veliku državu blagostanja koja i dalje (unatoč politici štednje) mnogo košta buduće generacije.

Umjesto širokogrudne i populističke politike, ideja ordoliberalne politike bila je minimalna socijalna pomoć države, prije svega slabima i osobama s poteškoćama. Dakle, nema govora u trećem putu između socijalizma i kapitalizma. Radi se o odgovoru na nacionalsocijalizam koji je ionako bio sasvim dovoljno socijalistički. Politološki je sasvim jasno kako su oba totalitarizma imala veliki stupanj ideološkog preklapanja.

Bolji propisi i jasna pravila tržišta

Ordoliberali su zagovornici ekonomske slobode koja postoji u okviru jasnih pravila. Bitno je da se radi o tek minimalnim i horizontalnim pravilima koja nikome ne pogoduju, a nikoga ne sputavaju. Pravila igre su potrebna utoliko da se sloboda tržišta zaštiti. Walter Eucken vidio je važnu ulogu u koordinaciji gospodarske i regulatorne politike. Upravo to je i polazna osnova nove gospodarske politike EU koja prioritet vidi upravo u stvaranju boljih propisa za lakše poslovanje na tržištu.

Ključna ideja ordoliberalizma je stroga podjela specifičnih sfera odgovornosti među institucijama u provedbi gospodarske politike. To je upravo točka koja jako boli dio stručne javnosti koja zagovara bolju povezanosti fiskalne i monetarne politike, tj. vlade i središnje banke. Priča se da Hrvatska narodna banka ne bi smjela biti „otok“, a svakako da treba preuzeti svoj dio „odgovornosti“. Izvorni njemački model polazi upravo od neovisnosti središnje banke. Zapravo, radi i o ideji koju podržava EU, osim što je podržana i hrvatskim zakonodavstvom. I dok Hrvatska ima jedno od rijetkih sidra konkurentnosti upravo u monetarnoj stabilnosti, i dalje je najlakše uzroke tražiti u 1994. godini. Dakle, ordoliberali su se primarno protivili bilo kakvim idejama da se vlada političkim pritiscima upliće u rad središnje banke. Kritičari će uvijek spominjati krimen loših rezultata izvoza i zaposlenosti.

Biti okvir umjesto dirigenta, planirati samo okvir a ne razvoj

Nadalje, ordoliberali su smatrali da posao vlade tj. države u gospodarskoj politici nije dirigentski (kao u francuskoj slučaju). Nije to samo pitanje središnje banke, već i državnih poduzeća (visoko politizirana), kao i adekvatne uloge javne uprave. Posao države bio je dakle da stvori temeljni poredak kao okvir za slobodu tržišnog natjecanja. U protivnom, bilo kakva „aktivna“ politika bi bila pristrana i koruptivna djelatnost kojoj se pogoduje nekima i daje prednost u odnosu na druge.

Ordoliberali su smatrali da njemačka država treba imati plan – ali samo za razvoj okvira koji će poticati tržišnu konkurenciji (sigurno ne za poticanje razvoja privatnih sudionika tržišta). Takvog stava bio je i sam Hayek, klasični liberal koji se udaljavao od tržišnog radikalizma prema kojem nema mjesta za bilo kakvu ulogu države.

Oprez s plaćama

Ordoliberali su također bili i protivnici kolektivnog ugovaranja plaća. Rast plaća i ostalih beneficija zaposlenih značio bi za ordoliberale povećanje troškova rada, pa time i povećanje nezaposlenosti (Witt, 2002). Profesor Hans Werner Sinn spominje se u Hrvatskoj upravo kao sukreator njemačke reforme tržišta rada koja je rezultirala sniženjem nezaposlenosti i to skraćivanjem radnog vremena i obuzdavanjem rasta plaća. Kritičari upravo u tome vide uzrok slabe potrošnje Nijemaca (koji bi trebali pokrenuti cijelu Europu).

Doprinos europskoj ekonomskoj integraciji i trenutnim EU prioritetima

U konktekstu europske ekonomske integracije, ordoliberali vide natjecanje kao ovlast na nadnacionalnoj razini (Joerged and Rödl, 2004). Upravo je takvo razmišljanje potaknulo razvoj današnje Europske unije, koja se izvorno temelji na pravilima tržišnog natjecanja i unutarnjeg tržišta. U tom smislu, njemački ordoliberalni model imao je presudnu ulogu u razvoju temeljne ideje europske integracije – povezivanje Europljana kroz zajedničko jedinstveno tržište. Pravila unutarnjeg tržišta EU odnose se upravo na uklanjanje prepreka pristupu tržištu te poboljšanje kvalitete propisa, gdje ordoliberali vide bitnu ulogu države.

Prije nego su to postala EU pravila, načela tržišnog natjecanja su Zapadnoj Njemačkoj nametnuli Amerikanci kroz anti-kartelsko zakonodavstvo. Amerikanci su njemačke monopole i kartele iz nacionalsocijalističkog razdoblja smatrali djelomično odgovornima za Drugi svjetski rat (Nedergaard, 2013).

Ordoliberalizam utjecao je i na Europsku monetarnu uniju (EMU) i politiku Europske središnje banke (ECB) na način da su bitni kriteriji upravo relativno niska stopa inflacije, te (barem donekle) postavljanje ograničenja na udio deficita i javnog duga u BDP-u (pravilo „3-60“). Također, neovisnost ECB-a podržana je upravo ordoliberalnim načelom.

Snažno njemačko protivljenje uvođenju euroobveznicama također ima uporište u ordoliberalizmu koji se zasniva na načelima fiskalne odgovornosti svake države. Kako euroobveznice ne razlikuju javni dug pojedinih država članica, već samo zajedničku obvezu, države članice bi mogle povećavati svoj javni dug na račun drugih (Nedergaard, 2013). S druge strane, ordoliberalizam je ideja pravde, odnosno preuzimanja odgovornost za vlastite račune.

Zaključne policy smjernice

Ukoliko se želi primijeniti ovakav model u Hrvatskoj, treba izraziti dobrodošlicu. Hrvatska provodi načela ordoliberalizma u području monetarne politike upravo zbog stabilnosti cijena i tečaja te neovisnosti Hrvatske narodne banke. To nasljeđe treba očuvati.

1. Ordoliberalna politika provodi se i u okviru EU pravila za zaštitu tržišnog natjecanja i liberalizacije pristupa unutarnjem tržištu EU. U konačnici, u širem smislu, radi se o vrlo zahtjevnom izazovu da se regulatorni okvir (u načelu) što više pojednostavi, do mjere u kojoj je razmjeran i usmjeren što više na horizontalna pravila, umjesto širokih i opterećujućih regulacija.

2. Strukturni nedostaci u provedbi ordoliberalne politike svakako su u području niske razine zaštite vlasničkih prava i vladavine prava, kao i niske razine fiskalne odgovornosti. Nedostatak volje za smanjivanjem potrošačke uloge države na što nižu razinu, generira porezne i regulatorne namete te brzorastuće dugove koji su preveliki teret gospodarstvu. Dakle, politika štednje nije cilj po sebi, već sredstvo za poticanje manjih poreza i susprezanje deficita i zaduženja. Možemo imati malu administraciju, malu socijalnu pomoć, ali si ne možemo dopustiti ekstenzivnu i skupu državu, koja je široki socijalni osigurač, subvencionar za sve i svašta, monopolist, mega investitor itd.

3. Jednako veliki zalogaj su i državna poduzeća, poligoni i avio-piste za politizaciju. Prisjetimo se da ordoliberalizam ne tolerira političke moćnike nad tržištem, već natjecanje privatnih aktera u okviru pravila slobode.

Teško je očekivati da će Njemačka ikada vratiti tom izvornom modelu kad je startala kao država malog administrativnog opsega. Razina političke pohlepe za moći je previše velika i etablirana.

Ipak, svatko tko zagovara (ordo)liberalizam treba biti svjestan pozitivnih posljedica koje bi provedba te ideje prouzročila na redizajn države i sustava javnih politika. Prije toga, prevladavajući mentalitet politike treba odustati od svoje političke zone udobnosti. To je kad god odgovorni kažu da je u praksi teško provesti reforme (pa zbog otpora i/ili izbora ne valja previše riskirati). Tada nitko nema pravo reći da želi socijalno tržišno gospodarstvo.

Reference
Broyer, S. (1996); The Social Market Economy: Birth of An Economic Style
http://bibliothek.wzb.eu/pdf/1996/i96-318.pdf

Joerges, C., Rödl, F. (2004); “Social Market Economy” as Europe’s Social Model; European University Institute, Florence
http://cadmus.eui.eu/bitstream/handle/1814/2823/law04-8.pdf?sequence=1

Nedergaard, P. (2013): The Influence of Ordoliberalism in European Integration Processes - A Framework for Ideational Influence with Competition Policy and the Economic and Monetary Policy as Examples, MPRA
http://mpra.ub.uni-muenchen.de/52331/1/MPRA_paper_52331.pdf

Tribe, K. (2004); Ordoliberalism and the Social Market Economy

Witt, U. (2002); Germany’s Social Market Economy – Between Social Ethos and Rent


Izvor: Liberty.ba/Banka.hr
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Liberty.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Popularno