Zašto ljudi trguju

“Da li je sklonost ljudi da trguju, trampe i razmenjuju stvari jedan od izvornih principa ljudske prirode ili je to nužna posljedica sposobnosti razuma i govora”, ili bilo kog drugog uzroka koji nagoni ljude da razmjenjuju dobra, jeste pitanje koje je Adam Smit ostavio bez odgovora. Istaknuti mislioci jedino su primetili da je izvjesno da je sklonost ka trgovini, trampi i razmjeni zajednička svim ljudima i da je ne nalazimo kod bilo koje druge vrste životinjaa.

Kao prvo, da bismo pojasnili problem, pretpostavimo da dva susjedna farmera, poslije dobre žetve, posjeduju u izobilju istu vrstu ječma i da između njih ne postoje prepreke količini ječma koju će razmjeniti. U tom slučaju farmeri bi mogli dati oduška svojoj sklonosti ka trgovanju i razmjeniti 100 bala ili bilo koju drugu količinu ječma između sebe. Iako nema razloga zbog kojeg bi u ovom slučaju njih dvojica trebalo da odustanu od trgovine, ako razmjena dobara po sebi učesnicima u toj razmjeni donosi zadovoljenje, vjerujem da ništa nije izvjesnije nego da će se ova dvojica u potpunosti uzdržati od trgovanja. Ako bi se oni svejedno upustili u ovu vrstu trgovanja, našli bi se u opasnosti da ih, zbog okolnosti pod kojima se upuštaju u razmenu, drugi ekonomski pojedinci smatraju ludacima.

Pretpostavimo sada da lovac posjeduje veliku količinu krzna i, samim tim, odjevnog materijala, ali sasvim skromne zalihe hrane. Njegova potreba za odevanjem je stoga potpuno zadovoljena, ali je njegova potreba za hranom neadekvatno zadovoljena. Pretpostavimo da je farmer iz susjedstva u tačno suprotnoj situaciji. Pretpostavimo takođe da ne postoje prepreke za razmenu lovčevih zaliha hrane za farmerove zalihe odevnog materijala. Očevidno da je ovakva razmena dobara još manje verovatna od prethodne. Ako bi lovac dio svoje oskudne zalihe hrane trampio za dio farmerove jednako oskudne zalihe krzna, lovčev višak odjevnog materijala i farmerov višak hrane će postati još veći nego prije razmjene. Sve dok potreba lovca za hranom i potreba farmera za odjevanjem ne budu adekvatno zadovoljene, ekonomska pozicija učesnika u razmjeni će se dramatično pogoršavati. Niko stoga ne može da tvrdi da će ova dva ekonomska pojedinca osjetiti zadovoljstvo iz takve razmjene. Nasuprot tome, ništa nije izvesnije nego da će se i lovac i farmer najodlučnije opirati trgovinskim aranžmanima koji će značajno umanjiti njihovo blagostanje ili čak dovesti u pitanje njihove živote. Ukoliko se takva razmjena ipak desi, za ta dva čovjeka ne bi bilo ništa preče nego da je opozovu.

Sklonost ljudi ka trgovini mora, shodno tome, imati neki drugi razlog nego što je to uživanje u trgovini kao takvoj. Kada bi trgovanje predstavljalo zadovoljstvo po sebi, dakle, kada bi bilo samo sebi svrha a ne radna djelatnost skopčanu sa opasnošću i ekonomskim žrtvovanjem, onda ne bi bilo razloga da se ljudi ne upuštaju u razmjene kakve smo upravo razmotrili i u hiljade drugih. U stvari, ne bi bilo razloga zbog kojeg ne bi istu stvar iznova razmjenjivali neograničen broj puta. Ali svuda u svakodnevnom praktičnom životu možemo primjetiti da ekonomski pojedinci pažljivo unaprijed vode računa o svakoj razmjeni, i to je krajnji graničnik mimo koga dva pojedinca neće ni po koju cijenu nastaviti da trguju.

Pošto smo ustanovili da trgovina nije sama sebi svrha i da po sebi ne predstavlja zadovoljstvo za ljude, u onome što slijedi pokušaćemo da objasnimo njenju prirodu i porijeklo.

Da počnemo sa jednostavnim primerom, pretpostavimo da su dva farmera, A i B, prvobitno vodila brigu o ekonomiji izolovanih domaćinstava. Ali sada, posle neuobičajeno dobre žetve, farmer A ima toliku količinu žita da, ma koliko obilno ga koristio za zadovoljavanje sopstvenih potreba, nije u stanju da dio toga iskoristi za sebe i svoje ukućane. S druge strane, farmeru B, susjedu farmera A, desilo se da iste te godine obavi izuzetnu berbu grožđa. Ali njegov podrum je još uvijek pun vina od prethodnih berbi, a budući da je nedostaje kontejnera on razmišlja o tome da prospe izvjesnu količinu starijeg vina iz lošijih berbi. Svaki farmer posjeduje višak jednog dobra i ozbiljan nedostatak drugog. Farmer sa viškom žita mora da se u potpunosti odrekne korišćenja vina budući da uopšte ne posjeduje vinograd, dok farmer sa viškom vina oskudjeva sa prehrambenim namirnicama. Farmer A može da dopusti da velika količina žita na njegovim poljima propadne, dok bi mu burence vina pričinilo sasvim izvjesno zadovoljstvo. Farmer B je u stanju da uništi i više od samo par buradi vina, dok bi veoma dobro znao šta da u svom domaćinstvu uradi sa sasvim malom količinom žita. Prvi farmer je žedan dok drugi gladuje, a obojici bi situacija mogla biti olakšana žitom koje nastavlja da propada na poljima farmera A i vinom B-a koje se inače prolijeva. Farmer A bi mogao da u istoj mjeri kao i ranije sebi i svojoj porodici obezbjedi hranu, a pored toga i uživanje u pijenju vina, dok bi farmer B mogao da nastavi da se nalijeva vinom koliko mu volja bez da više gladuje. Stoga je očevidno da smo se suočili sa slučajem u kome će, ako je kontrola nad izvjesnom svotom A-ovih dobara prenesena B-u, i ako je kontrola nad izvjesnom količinom B-ovih dobara prenesena A-u, potrebe oba ekonomska pojedinca biti bolje zadovoljene nego što bi bio slučaj u odsustvu recipročnih transfera.

Upravo prikazan slučaj, u kojem potrebe obje osobe mogu da budu bolje zadovoljene nego ranije, putem uzajamnih transfera dobara koja prije razmjene ni za jednog od njih nisu imale nikakvu vrijednost i bez ikakvog ekonomskog žrtvovanja ijedne strane, bio je posebno pogodan da ostavi prosvjetljujući utisak na nas o prirodi ekonomskog odnosa koji upravlja trgovinom. Ali, preusko bismo shvatili ovaj odnos ako bismo obratili pažnju samo na slučajeve u kojima osobi koja kontroliše izvjesnu količinu jednog dobra koja je veća nego što su njene ukupne potrebe, istovremeno nedostaje drugo dobro, dok druga osoba u istoj mjeri posjeduje to drugo dobro a nedostaje joj prvo. Naime, odnos kojim se bavimo, možemo takođe uočiti i u manje očiglednim slučajevima u kojima osoba posjeduje izvjesnu količinu dobara koja za njega ima manju vrijednost od količine dobara koju posjeduje druga osoba koja je u obrnutoj situaciji.

Primjera radi, pretpostavimo da prvi od dva izolovana farmera nije požnjeo toliko žita da može da dopusti da dio letine skapa na polju bez štete po zadovoljavanje njegovih potreba, a da drugi nema toliku količinu vina da može da ga prosipa bez iste takve štete. Umjesto toga, svaki farmer može da cjelokupnu količinu dobara pod njegovom kontrolom upotrebi na neki način koristan za njega i njegovo domaćinstvo. Prvi farmer može, nakon što je završio sa obezbjeđivanjem hrane za zadovoljavanje važnijih potreba, da na koristan način upotrebi cjelokupnu preostalu zalihu hrane na tovljenje stoke. Drugi farmer nema toliko vina da bi mogao da dio toga baci, već taman toliko da može da dio toga podijeli svojim robovima kao nagradu za vrijedan rad. Na taj način, iako za farmera koji se bavi proizvodnjom žita izvjesna količina žita (okno, na primjer) i za farmera koji se bavi proizvodnjom vina izvjesna količina vina (bure, na primjer), imaju tek neznatnu vrijednost, one svejedno imaju neku vrijednost, budući da zadovoljavanje nekih od njegovih potreba direktno ili indirektno zavisi od te količine. Međutim, činjenica da data količina žita, jedno okno na primjer, ima izvjesnu vrijednost za prvog farmera, bez sumnje isključuje mogućnost da izvjesna količina vina, bure na primjer, može za njega da ima veću vrijednost, kao što bi to bio slučaj kad bi užitak dobijen konzumiranjem bureta vina imao veću vrijednost za njega od onog dobijenog većim ili manjim tovljenjem stoke. Slično je i sa drugim farmerom – činjenica da bure vina za njega ima izvjesnu vrijednost, bez sumnje isključuje mogućnost da bi okno pšenice moglo za njega imati veću vrijednost, kao što bi to bio slučaj da želi da obezbjedi adekvatniju hranu za sebe i svoju porodicu i možda čak da izbjegne patnju od gladi.

Najrasprostranjenija forma odnosa odgovornog za trgovinu između ljudi jeste, stoga, sljedeća: ekonomski pojedinac, A, raspolaže izvjesnom količinom dobra koje za njega ima manju vrijednost od date količine drugog dobra, koje je u vlasništvu drugog ekonomskog pojedinca, B, koji vrijednost iste količine dobra procenjuje u suprotnom smislu – data količina drugog dobra ima za njega manju vrijednost od date količine prvog dobra, kojim raspolaže A. Neka količina prvog dobra koje posjeduje A bude 10a i neka količina drugog dobra koje posjeduje B bude 10b. Pretpostavimo da je vrijednost količine 1a za A jednako W, vrijednost 1b za A, ako bi ga on kontrolisao, neka bude W+x, vrijednost 1b za B neka bude w, a vrijednost 1a za B, ako bi ga on kontrolisao, neka bude w+y. Očigledno je da bi, iz transfera 1a koje posjeduje A ka B-u i transfera 1b koje posjeduje B ka A-u, A stekao vrijednost x, a da bi B stekao vrijednost y. Drugim riječima, posle razmjene A bi bio u istoj poziciji kao kad bi dobro koje za njega ima vrijednost x bilo dodato njegovom bogatstvu, a b bi bio u istoj poziciji kao kad bi dobro koje za njega ima vrijednost y bilo dodato njegovom bogatstvu.

Ako, pored toga, dva ekonomska pojedinca (a) prepoznaju situaciju i (b) imaju moć da stvarno izvrše transfer dobara, postojeći odnos im omogućuje da, posredstvom pukog ugovora, osiguraju bolje, ili potpunije, zadovoljenje svojih potreba, nego što bi to bio slučaj kad taj odnos ne bi bio iskorišćen.

Isti princip koji usmjerava ljude u njihovim ekonomskim aktivnostima uopšte, koji ih usmjerava da istražuju korisne stvari koje ih okružuju u prirodi i da ih podvrgavaju svojoj kontroli, koji ih navodi da brinu o unapređenju svoje ekonomske pozicije – nastojanje da zadovolje svoje potrebe onoliko koliko je to moguće – usmjerava ih takođe da prilježno tragaju za ovim odnosom gdje god mogu da ga nađu i da ga iskoriste zarad boljeg zadovoljenja svojih potreba. U upravo opisanoj situaciji, dakle, dva ekonomska pojedinca će osigurati da se transfer dobara stvarno i desi. Nastojanje da zadovolje svoje potrebe onoliko koliko je to moguće jeste, dakle, razlog svih fenomena ekonomskog života koje označavamo riječu "razmjena". Treba primjetiti da mi ovaj termin u našoj nauci koristimo u posebnom smislu, koji ima mnogo širu primjenu od onog kad se koristi u svom popularnom značenju, a naročito od onog u zvaničnoj jezičkoj upotrebi. Jer, u svom ekonomskom značenju on takođe podrazumjeva kupovinu i prodaju, kao i sve djelimične transfere ekonomskih dobara (zakup, iznajmljivanje, zajam) uz nadoknadu.

Ako bismo rezimirali ono što je upravo bilo rečeno, kao rezultat našeg dosadašnjeg istraživanja dobili bismo sljedeće propozicije: Princip koji ljude upravlja u razmjeni je isti onaj princip koji ih vodi u cjelokupnoj ekonomskoj aktivnosti; to je nastojanje da osiguraju najpotpunije moguće zadovoljenje svojih potreba. Uživanje koje ljudi dobijaju iz ekonomske razmjene jeste opšte osjećanje zadovoljstva koje iskuse kada im neki sticaj okolnosti omogući da ostvare bolje zadovoljenje svojih potreba nego što bi inače bilo moguće. Ali, koristi od uzajamnog transfera dobara, kao što smo vidjeli, zavise od tri uslova: (a) ekonomski pojedinac mora da kontroliše izvjesnu količinu dobara koja za njega imaju manju vrijednost, od druge količine dobara kojima raspolažu drugi ekonomski pojedinci koji ta dobra vrednuju na suprotan način, (b) dva ekonomska pojedinca moraju biti u stanju da prepoznaju ovaj odnos i (c) oni moraju imati moć da stvarno sprovedu razmjenu dobara. Odsustvo samo jednog od ovih uslova znači da nedostaje jedan od suštinskih preduslova za ekonomsku razmjenu i da je razmjena dobara između dva ekonomska pojedinca ekonomski nemoguća.

Karl Menger (Carl Menger, 1840-1921) je bio profesor ekonomije na bečkom univerzitetu i osnivač je Austrijske škole. Prijevod: Borislav Ristić

Izvor: Katalaksija.com
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Liberty.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Popularno