Friedrich Hayek: Zašto nisam konzervativac?

1. Konzervativizam ne nudi drugačiji cilj. U doba kada većina pokreta za koje se smatralo da su napredni zagovara daljnja zadiranja u slobodu pojedinca, oni koji njeguju slobodu svoje snage će vjerojatno potrošiti u opoziciji. Iz te pozicije i sami otkrivaju da su većinu vremena na istoj strani kao i oni koji se po navici opiru promjeni. U pogledu tekuće politike oni imaju malo izbora, osim da podrže konzervativne stranke. Mada se pozicija koju pokušavam definiram često opisuje i kao "konzervativna", ona je vrlo različita od onoga za što se ovaj naziv tradicionalno vezuje. Postoji izvjesna opasnost u ovom stanju zbrke, koja je proizvod zajedničkog suprotstavljanja branitelja slobode i pravih konzervativaca tokovima koji jednako prijete njihovim različitim idealima. Stoga je važno jasno razlikovati poziciju koja je ovdje zauzeta, od one koja je već dugo poznata kao konzervativizam.

Pravi konzervativizam je legitiman, vjerojatno neminovan i sigurno široko rasprostranjen stav suprotstavljanja drastičnoj promjeni. Nakon Francuske revolucije on je stoljeće i pol igrao važnu ulogu u europskoj politici. Sve do nastanka socijalizma njegova suprotnost je bio liberalizam. Međutim, u povijesti SAD nema ničega što bi odgovaralo ovom sukobu, jer ono što se u Europi nazivalo "liberalizam", ovdje je bila zajednička tradicija na kojoj je izgrađena američka politička zajednica, tako da je branitelj američke tradicije u europskom smislu bio liberal. Ova već postojeća zbrka je pogoršana nedavnim pokušajem da se u Ameriku presadi europski tip konzervativizma, koji je ovdje stekao čudne osobnosti, jer je stran američkoj tradiciji. Neko vrijeme prije toga američki radikali i socijalisti su sebe počeli nazivati "liberalima". I pored toga, za sada ću nastaviti svoju poziciju, za koju vjerujem da se razlikuje i od pravog konzervativizma i od socijalizma, opisujem kao liberalnu. To ipak činim sa sve većim sumnjama, a kasnije ću razmotriti koje bi ime bilo primjerenije za jednu takvu stranku slobode. Razlog nije samo u tome što je izraz "liberal" u SAD uzrok stalnih nesporazuma, već i zato što je u Europi prevladavajući tip racionalističkog liberalizma zadugo bio jedan od predvodnika socijalizma.


Dopustite da sada iznesem ono što mi se čini odlučnim prigovorom svakom konzervativizmu koji zaslužuje da se tako nazove. To je da po samoj svojoj prirodi on ne može ponuditi alternativu smjeru u kojem se krećemo. Svojim opiranjem tekućim kretanjima on može usporiti nepoželjne tokove, ali budući da ne ukazuje na drugačiji smjer, on ne može spriječiti njihov razvoj. Iz ovog razloga neizbježna sudbina konzervativizma je da tavori na putu koji nije sam birao. Nadvlačenju između konzervativaca i Progresivac može utjecati jedino na brzinu, ali ne i na smjer suvremenih kretanja. Mada postoji potreba za "kočnicama na vozilu napretka", osobno ne mogu se zadovoljim samo pomaganjem da se te kočnice ugrade. Ono što liberal prije svega mora pita nije koliko brzo ili daleko treba da se krećemo, već u kojem smjeru. U stvari, on se od današnjeg kolektivistie razlikuje mnogo više nego konzervativac. Dok se ovaj posljednji obično drži samo blage i umjerene verzije predrasuda svoga doba, liberal se jače suprotstavlja nekima od temeljnih shvaćanja, koja većina konzervativaca dijeli sa socijalistima.

2. Trokutni odnos stranaka. Prikaz relativnog položaja triju stranaka, koji se obično daje, više prikriva nego što osvjetljava njihove stvarne odnose. Oni se obično predstavljaju kao različite pozicije na jednoj liniji, sa socijalistima na lijevoj, konzervativcima na desnoj strani i liberalima negdje u sredini. To je obmana. Grafički bi ih bilo prikladnije rasporediti ih u vidu trokuta, gdje konzervativci zauzimaju jedan kut, socijalisti vuku ka drugom, a liberali ka trećem kutu. Budući da su socijalisti duže vrijeme vukli jače na svoju stranu, konzervativci su počeli slijediti socijalistički pravac prije nego liberalni, i tijekom vremena usvojili ideje koje je vremenom postale opštepriznate zahvaljujući propagandi socijalista. Obično su konzervativci bili ti koji sklapaju kompromise sa socijalizmom, preuzevši njegovu agresivnost nastupa. Konzervativce, zagovornike srednjeg puta bez ikakvog vlastitog cilja, vodilo je uvjerenje da istina mora ležati negdje između krajnosti, i tako su mijenjali svoju poziciju svaki put kada bi se pojavio neki ekstremniji pokret.

Stoga pozicija koja se s pravom može opisati kao konzervativna, u svako doba zavisi od pravca postojećih usmjerenja. Budući da je u posljednjih nekoliko desetljeća razvoj uopće išao u socijalističkom smjeru, može se učiniti da su i konzervativci i liberali uglavnom nastojali usporiti to kretanje. Ali glavna stvar s liberalizmom je da on hoće da ide negdje drugdje, a ne da miruje. Mada činjenica da je nekada liberalizam bio šire prihvaćen i da su neki od njegovih ciljeva bili dostižniji nego danas, može izazvati suprotan dojam, liberalizam nikada nije bio učenje koje se osvrće unatrag. Liberalne ideje nikada nisu bile potpuno ostvarene, niti je postojalo doba kada liberalizam nije težio daljnjem poboljšanju institucija. Liberalizam se ne protivi evoluciji i promjeni, i tamo gdje ih vladina kontrola guši, on se bori za promjenu te politike. Što se tiče tekućeg državnog djelovanja, liberal u današnjem svijetu nalazi malo razloga da poželi da se stvari zadrže onakvima kakve jesu. Njemu se čini da je većem dijelu svijeta najhitnije potrebno temeljito uklanjanje prepreka slobodnom razvoju.

Ovu razliku između liberalizma i konzervativizma ne smije prikriti činjenica da je u SAD ipak moguće braniti slobodu pojedinca obranom davno uspostavljenih institucija. Za liberala one nisu vrijedne prvenstveno zato što su davno uspostavljene ili zato što su američke, već zato što odgovaraju idealima koje on njeguje.


3. Osnovna razlika između konzervativizma i liberalizma. Prije nego što razmotrim glavne točke u kojima se liberalni stav oštro suprotstavlja konzervativnom, treba naglasiti da ima puno toga korisnog što bi liberal mogao naučiti iz djela nekih konzervativnih mislilaca. Njihovom istraživanju vrijednosti spontano ustanovljenih institucija, vođenom s ljubavlju i puno poštovanja, dugujemo (bar izvan ekonomskog područja) neke duboke uvide koji su stvarni doprinosi našem razumijevanju slobodnog društva. Ma koliko da su ličnosti poput Kolridž (Coleridge), D'Bonal (De Bonald), D'meštra (De Maistre), Justus Moser (Moser) ili Donozo Cortez (Donoso Cortes), bile reakcionarne u politici, oni su pokazali razumijevanje značaja spontanog razvoja institucija, kao što su jezik, pravo, moral i običaji, koje su anticipirali moderne znanstvene pristupe i iz čega su liberali izvlačili veliku korist. Ali divljenje konzervativaca slobodnom razvoju obično se odnosi samo na prošlost. Nedostaje im hrabrosti, što je za njih tipično, da pozdrave istu neplaniranu promjenu iz koje bi nastala nova oruđa ljudskih pokušaja da unaprijede ljudsko društvo.

Ovo me dovodi do prve točke u kojoj se konzervativna i liberalna nastojanja radikalno razlikuju. Kao što su konzervativni pisci često priznavali, jedna od temeljnih odlika konzervativnog stava jeste strah od promjene, plašljivo nepovjerenje u novo kao takvo, dok se liberalni stav temelji na hrabrosti i povjerenju, na spremnosti da se promjena pusti da teče svojim tijekom, čak i ako ne možemo predvidjeti kuda će nas ona odvesti. Ne bi imalo puno toga da im se prigovori, kada bi konzervativci bili nepovjerljivi samo prema ishitrenoj promjeni institucija i tekuće politike. Tu je argument u korist opreza i sporijeg razvoja doista jak. Ali konzervativci su skloni tome da državne moći prisile koriste za sprečavanje promjene ili ograničavanje njezine brzine na onu koja odgovara plašljivom duhu. Što se tiče pogleda unaprijed, oni oskudijevaju u vjeri u spontane snage prilagodbe, koja liberala navodi da promjenu prihvaća bez zebnje, čak i ako ne zna kako će se odigrati potrebna prilagodbe. Doista je dio liberalnog stavka to da pretpostavlja da će, posebno u ekonomskom polju, samopodesive snage tržišta nekako dovesti do potrebnih prilagodbe novim uvjetima, mada nitko ne može predskazati kako će one to učiniti u pojedinačnom slučaju. Možda niti jedan činiolac nije toliko pridonio čestom protivljenju ljudi da se prepuste djelovanju tržišta, kao što je njihova nesposobnost da shvate kako će to bez ikakve kontrole nastati neka neophodna ravnoteža između ponude i potražnje, izvoza i uvoza ili tome slično. Konzervativac se osjeća sigurno i zadovoljno samo ako je uvjeren da netko više znanje motri nad promjenom i nadgleda je, samo ako zna da je neki autoritet ovlašten je drži u "propisanom redu".

Strah od povjerenja u nekontrolirane društvene snage u bliskoj je vezi s dvjema drugim odlikama konzervativizma: njegovom privrženošću autoritetu i njegovom nerazumijevanju ekonomskih snaga. Pošto nema povjerenja ni u apstraktne teorije ni u opća načela, on ne razumije ni one spontane snage na kojima počiva politička sloboda, niti posjeduje neki temelj za formuliranje političkih načela. Poredak se konzervativac čini kao djelo neprekidne brige vlasti, kojoj se u tu svrhu mora dopustiti da čini ono što zahtijevaju posebne okolnosti, pri čemu je ona sama oslobođena bilo kakvih krutih pravila ponašanja. Prepuštanje načelima pretpostavlja razumijevanje općih snaga pomoću kojih se usklađuju napori društva, ali je upravo takva teorija društva, a naročito ekonomskog mehanizma, ono što konzervativizmu očito nedostaje. Konzervativizam je bio tako neproduktivan u stvaranju općeg shvaćanja o tome kako se društveni poredak održava, da njegove moderne pristaše, pokušavajući stvoriti teorijski temelj, neizbježno dolaze u situaciju da se skoro isključivo pozivaju na pisce koji su sebe smatrali liberalima. Mekolej, Tokvil, lord Ektona i Likya (Lecky) sasvim sigurno su sebe smatrali liberalima, i to s pravom, a čak i Edmund Burke je do kraja ostao stari vigovac i naježio bi se od pomisli da ga smatraju torijevci.

Međutim, da se vratim glavnoj stvari - konzervativac svojstvenom samozadovoljstvu zbog postupanja sukladno uspostavljenom vlašću. Njegova prvenstvena briga je da ova vlast ne oslabi, a ne toliko da li njezina moć ostaje u razumnim granicama. Ovo je teško pomiriti s očuvanjem načela slobode. Uopće gledano, može se reći da se konzervativac ne protivi prinudi ili proizvoljnoj moći, sve dok se ona koristi za ono što on smatra ispravnom svrhom. On vjeruje da vlast ne treba previše da se ograničava krutim pravilima, samo ako je u rukama podesnih ljudi. Budući u suštini oportunista, njemu manjkaju načela, pa svoju osnovnu nadu polaže u vladavinu mudrih i dobrih - ne samo primjerom, kao što svi moramo željeti, već vlašću, koja im je dana i koju oni primjenjuju. Kao i socijalista, i on se više bavi pitanjem tko drži vlast nego kako ograničiti moć države. Poput socijaliste, i on misli da ima pravo drugim ljudima nameće svoje vrijednosti.

Kada kažem da konzervativac manjkaju načela, ne mislim da on oskudijeva u moralnim uvjerenjima. Tipični konzervativac je stvarno čovjek obično vrlo snažnih moralnih uvjerenja. Ono što pod tim mislim jeste da on nema nikakvih političkih načela, koja bi mu omogućavala da zajedno s ljudima čije se moralne vrijednosti razlikuju od njegovih, radi u korist nekog političkog poretka u kojem svi mogu slijediti vlastita uvjerenja. Ono što omogućuje izgradnju miroljubivog društva s minimumom prisile jeste priznanje ovih načela, koja dopuštaju istovremeno postojanje različitih skupova vrijednosti. Prihvaćanje takvih načela znači da se slažemo s tim da podnosimo mnogo toga što nam se ne sviđa. Puno je vrijednosti konzervativca koje me privlače više nego vrijednosti socijalista, pa ipak za jednog liberala značaj koji on sam pridaje nekim posebnim ciljevima nije dovoljno opravdanje za to da prisiljava druge da im služe. Ne sumnjam u to da će neki od mojih konzervativnih prijatelja biti šokirani onim što će oni smatrati "ustupcima" modernim shvaćanjima, koja sam učinio u trećem dijelu ove knjige.

Mada mogu biti protiv tih mjera isto koliko i oni, nema tog općeg načela na koje bih se pozvao da bih uvjerio one koji imaju drugačije gledište da treba da me poslušaju u ime društva kakvo zajedno želimo. Živjeti i raditi uspješno sa drugima iziskuje više nego vjernost vlastitim konkretnim ciljevima. To zahtijeva intelektualnu posvećenost tipu poretka u kome je drugima dopušteno da slijede drugačije ciljeve, čak iu vezi s temeljnim pitanjima.

To je razlog zbog koga moralni i vjerski ideali za liberala ne spadaju u sferu prisile, dok konzervativci i socijalisti ne priznaju ovakva ograničenja. Ponekad mi se čini da je najupadljivija odlika liberalizma, koja ga odvaja i od konzervativizma i od socijalizma, stanovište da moralna uvjerenja koja ne zadiru u zaštićeno područje drugih ne opravdavaju prinudu. To objašnjava zašto odbjegli socijalisti mnogo lakše pronalaze duhovno utočište na konzervativnoj nego na liberalnoj strani.

Konzervativna pozicija u krajnjoj liniji počiva na uvjerenju da u svakom društvu postoje prepoznatljive istaknute ličnosti, čija naslijeđena mjerila, vrijednosti i položaj treba zaštititi i koje trebaju imati veći utjecaj na javne poslove od ostalih. Liberal, naravno, ne poriče da postoje neki ljudi izvrsnije od drugih - on nije egalitarista - ali osporava da je itko ovlašten da odlučuje o tome tko pripada ovoj povlaštenoj skupini. Dok je konzervativac sklon braniti neku posebnu, već uspostavljenu hijerarhiju i želi vlast koja štiti status onih koje on cijeni, liberal osjeća da nikakvo poštovanje za ustanovljene vrijednosti ne može opravdati povlastice, monopol ili bilo kakvu drugu prisilu države, koja bi takve ljude zaštitila od ekonomskih promjena. Mada je sasvim svjestan važnosti uloge koju su kulturne i intelektualne elite igrale u evoluciji civilizacije, on također vjeruje da ove elite treba da se dokažu vlastitom sposobnošću da zadrže svoj položaj, pod istim pravilima koja vrijede i za sve ostale.
Blisko povezan s ovim je i uobičajeni stav konzervativca prema demokraciji. Ranije sam pojasnio da vladavinu većine ne smatram ciljem, već samo sredstvom ili možda najmanje lošim od oblika vladavine između kojih moramo birati. Ali mislim da konzervativci obmanjuju sebe kad demokraciju optužuju za zla našeg doba. Glavno zlo je neograničena vlast i zaita nitko nije predodređen da raspolaže neograničenom vlašću. Moći koje moderna demokracija posjeduje bile bi još nepodnošljivije u rukama male elite.

Doduše, tek kada je moć došla u ruke većine, dalje ograničenje moći države počelo se smatrati nepotrebnim. U ovom smislu su demokracija i neograničena vlast povezane. Ali ono što je za osudu nije demokracija, nego neograničena vlast i ne vidim zašto ljudi ne bi naučili ograničiti opseg vladavine većine kao i svakog drugog oblika vlasti. U svakom slučaju, izgleda da su prednosti demokracije, kao načina mirne promjene i metoda političkog obrazovanja, tako velike u usporedbi s prednostima bilo kojeg drugog sustava, da ne gajim naklonost prema antidemokratskoj crti konzervativizma. Ono što mi se čini suštinskim problemom nije ko vlada, već što je vlast ovlaštena da čini.


To da konzervativno suprotstavljanje pretjeranoj kontroli vlasti nije stvar načela, već se tiče posebnih ciljeva države, jasno se pokazuje u gospodarskom području. Konzervativci se obično suprotstavljaju kolektivističkim i regulativnim mjerama u polju industrije, i ovdje će liberal često u njima naći saveznike. Ali su konzervativci često istovremeno i protekcionisti iu stanju da podrže socijalističke mjere u poljoprivredi. Štoviše, mada su ograničenja koja danas postoje u industriji i trgovini uglavnom posljedica socijalističkih nazora, jednako značajna ograničenja u poljoprivredi su još prije toga uvodili konzervativci. A u svojim nastojanjima da srozaju ugled slobodnog poduzetništva, mnoge konzervativne vođe su se nadmetale sa socijalistima.


4. Slabost konzervativizma. Već sam ukazao na razlike između konzervativizma i liberalizma na čisto intelektualnom planu, ali se još jednom vraćam na tu temu, jer osoben konzervativni stav u ovom području ne samo što je ozbiljna slabost konzervativizma, već je i sklon naškoditi svakoj stvari koja se s njim poveže. Konzervativci nagonski osjećaju da ono što izaziva promjenu više nego išta drugo jesu nove ideje. Ali sa njihovog stanovišta konzervativizam s pravom strahuje od novih ideja, jer ne posjeduje nikakva zasebna, vlastita načela koja bi im suprotstavio, a svojim nepovjerenjem u teoriju i odsustvom mašte u pogledu ičeg drugog osim onog što je iskustvo već potvrdilo, on se lišava oružja koja su potrebna u borbi ideja. Za razliku od liberalizma s temeljnim povjerenjem u dalekosežnu moć ideja, konzervativizam je ograničen zalihom ideja koje je naslijedilo dano doba. A budući da on stvarno ne vjeruje u moć argumenta, njegovo posljednje pribježište je obično pozivanje na višu mudrost, koja se temelji na nekoj samoprisvojenoj višoj sposobnosti.

Ova razlika se najočitije pokazuje u različitim stavovima dviju tradicija prema napredovanju znanja. Mada liberal svaku promjenu ne smatra napretkom, napredovanje znanja on promatra kao jedan od glavnih ciljeva ljudskog pregalaštva i od njega očekuje postupno rješavanje takvih problema i poteškoća za koje se možemo nadati da ćemo ih riješiti. Iako novom ne daje prvenstvo samo zato što je novo, liberal je svjestan da je suština ljudskog postignuća proizvoditi nešto novo i spreman je da se nagodi s novim znanjem, sviđali mu se njegovi neposredni učinci ili ne.

Osobno nalazim da je svojstvo konzervativnog stava kome se najviše može prigovoriti, njegova sklonost da odbaci dobro potkrijepljeno novo znanje, jer mu se ne dopadaju neke posljedice koje iz njega slijede. To je - da budem otvoren - mračnjaštvo konzervativizma. Neću poricati da su znanstvenici, jednako koliko i drugi, izloženi prolaznim trendovima i modama i da imamo puno razloga da budemo oprezni u prihvaćanju zaključaka koje oni izvlače iz svojih najnovijih teorija. Ali razlozi za naše protivljenje moraju i sami biti racionalni i moraju se odvojiti od našeg žaljenja što nove teorije uznemiravaju vjerovanja koja njegujemo. Nemam strpljenja s onima koji se suprotstavljaju, primjerice, teoriji evolucije ili onome što se naziva "mehaničko" objašnjenje životnih pojava, samo zbog izvjesnih moralnih posljedica koje na prvi pogled izgleda da slijede iz ovih teorija, a još manje s onima koji smatraju nebitnim ili bezbožnim postavljanje izvjesnih pitanja. Odbijajući da se suoči s činjenicama, konzervativac samo slabi vlastitu poziciju. Zaključci koje racionalistička pretpostavka izvlači iz novih znanstvenih uvida često uopće ne slijede iz njih. Ali samo aktivnim sudjelovanjem u razradi posljedica novih otkrića mi shvaćamo da li se ona uklapaju u našu sliku svijeta ili ne, i ako je tako, kako se uklapaju. Ako naša moralna uvjerenja treba stvarno da se dokažu ovisnima od činjeničnih pretpostavki za koje se pokaže da nisu točne, teško da bi bilo moralno braniti ih tako što će se potvrđene činjenice odbaciti.
U vezi s konzervativnim nepovjerenjem u novo i nepoznato je i njegovo neprijateljstvo prema internacionalizmu i njegova sklonost bučnom nacionalizmu. Ovdje je još jedan izvor njegove slabosti u borbi ideja. On ne može promijeniti činejnicu da ideje koje mijenjaju našu civilizaciju ne poštuju nikakve granice. Ali odbijanje da se upozna s novim idejama samo lišava moći njihovog uspješnog zanemarivši kada je to potrebno. Razvoj ideja je Međunarodna proces i jedino oni koji uzimaju puno sudjelovanje u raspravi mogu računati na svoj utjecaj. Nije nikakav stvarni argument reći da je neka ideja ne-američka, ne-britanska ili ne-njemačka, niti je neki pogrešan ili nemoralan ideal bolji ako ga je izmislio jedan od naših zemljaka.

Mnogo više bi se moglo reći o bliskoj povezanosti konzervativizma i nacionalizma, ali se neću zadržavati na tome, jer bi se mogao steći dojam da mi moj položaj onemogućava da budem sklon bilo kakvom obliku nacionalizma. Samo ću dodati da je upravo nacionalistička pristranost ono što često pravi most od konzervativizma ka kolektivizmu: misliti u relacijama "naše" industrije ili "našeg" bogatstva, samo je kratak iskorak od zahtjeva da se nacionalnom imovinom upravlja nacionalnom interesu. Ali i kontinentalni liberalizam koji potječe iz Francuske revolucije je u ovom smislu samo malo bolji od konzervativizma. Jedva da je potrebno reći da je nacionalizam ove vrste nešto puno drugačije od patriotizma i da je odvratnost prema nacionalizmu sasvim suglasna s dubokom privrženošću nacionalnoj tradiciji. Ali činjenica da dajem prednost nekima od tradicija svog društva i da osjećam poštovanje prema njima, ne mora biti razlog neprijateljstva prema stranom i drugačijem.

Samo na prvi pogled izgleda paradoksalno to što je antiinternacionalizam konzervativca tako često povezan s imperijalizmom. Ali što je neka osoba više neraspoložena prema tuđem i vlastite putove smatra boljim, to je više sklona "civiliziranje" drugih smatra svojom misijom, ali ne civiliziranje dobrovoljnom i nesputanom komunikacijom kojoj liberal daje prednost, već time što im donosi blagoslov svoje uspješne vladavine. Nije slučajno što tu često konzervativci idu ruku pod ruku sa socijalistima, a protiv liberala - ne samo u Engleskoj, gdje su Vebovi i njihovi fabijanci bili otvoreni imperijalisti ili u Njemačkoj, gdje su državni socijalizam i kolonijalno širenje išli zajedno i pronašli podršku iste skupine "kabinetskih socijalista ", ali iu SAD, gdje je još u vrijeme prvog Ruzveltovog mandata moglo se primijeti:" Šovinisti i društveni reformatori su se udružili i stvorili jednu političku stranku, koja je zaprijetila osvajanjem vlasti i njenim iskorištavanjem za svoj program cezarističkog paternalizma, opasnosti koja danas izgleda da je spriječena, samo zahvaljujući tome što su druge stranke usvojile njihov program u nešto blažoj mjeri i obliku. "


5. Racionalizam, antiracionalizam i iracionalizam. Postoji, međutim, jedan smisao u kome je opravdano reći da liberal stoji na pola puta između socijaliste i konzervativca: on je toliko daleko od grubog racionalizma socijaliste, koji hoće da preoblikuje sve društvene ustanove prema jednom obrascu koji je propisao njegov individualni razum, koliko i od misticizma, kome konzervativac tako često mora pribjeći. Ono što sam opisao kao liberalnu poziciju, s konzervativizmom dijeli nepovjerenje u razum u toj mjeri da je liberal vrlo svjestan da ne znamo sve odgovore i da nije siguran da su odgovori koje posjeduje sigurno pravi ili čak da uopće možemo pronaći prave odgovore. On se također ne libi zatražiti pomoć od bilo koje institucije ili običaja koji su se pokazali vrijednima. Liberal se razlikuje od konzervativca u svojoj spremnosti da se suoči s ovim neznanjem i priznati koliko malo znamo, a da ne pribjegava autoritetu nadnaravnih izvora znanja, iznad razuma. Mora se priznati da je u izvjesnom pogledu liberal u osnovi skeptik, ali čini se da prepuštanje drugima da svoju sreću traže na vlastiti način i dosljedna privrženost onoj trpeljivosti koja je suštinska osobina liberalizma, zahtijeva izvjesnu dozu povučenosti.

Nema nikakvog razloga zašto bi ovo trebalo značiti odsustvo vjerskog ubjeđenja kod liberala. Za razliku od racionalizma Francuske revolucije, pravi liberalizam nije ni u kakvoj svađi s religijom i jako žalim zbog ratoborne i suštinski neliberalne antireligioznosti koja je pokretala tako veliki dio kontinentalnog liberalizma XIX stoljeća. Da to za liberalizam nije osnovno, jasno pokazuju njegovi engleski preci, stari vigovci, koji su ako išta drugo bili previše bliski s određenim religijskim uvjerenjem. Ono što ovdje razlikuje liberala od konzervativca je to što, ma kako da su duboka njegova duhovna uvjerenja, on nikad neće smatrati da ima pravo da ih nameće drugima. Za njega su duhovno i svjetovno različita područja koja ne treba da se miješaju.


6. Naziv za stranku slobode. Ovo što sam rekao treba biti dovoljno za objašnjenje zašto se ne smatram konzervativcem. Međutim, mnogi ljudi dobro osjećaju da pozicija koja se tu javlja teško da je ono što su oni navikli da nazivaju "liberalnom". Otuda moram suočiti s pitanjem je li taj naziv danas prikladan za stranku slobode. Već sam naznačio da, mada sam čitavog života sebe opisivao kao liberala, u novije vrijeme to činim s više nesigurnosti, ne samo zato što u SAD ovaj izraz stalno rađa nesporazume nego i zbog toga što sam sve više postajao svjestan velikog ponora koji moju poziciju dijeli od racionalističkog kontinentalnog liberalizma ili čak i od liberalizma engleskih militarista.

Kada bi liberalizam još uvijek značio ono što je značio za jednog engleskog povjesničara koji je 1827. mogao govoriti o revoluciji iz 1688. kao "pobijedi onih načela koja se današnjim rječnikom označavaju liberalnim ili konstitucionalnim", ili ako se može s lordom Ektona još uvijek govoriti o Berku, Mekoleju i Gladstoneu kao o tri najveća liberala, ili ako se zajedno sa Herold Laskijem Tokvil i lord Ektona još uvijek mogu smatrati "stvarnim liberalima XIX stoljeća", više sam nego ponosan ako sebe tako imenujem. Ali ma kako da sam u iskušenju da njihov liberalizam nazovem pravim liberalizmom, moram priznati da je većina kontinentalnih liberala zastupala ideje kojima su se ovi ljudi snažno suprotstavljali i da je više bila rukovođena željom da svijetu nametne unaprijed smišljen obrazac nego osigurati priliku za slobodan razvitak . Isto uvelike vrijedi i za samozvani liberalizam u Engleskoj, bar od vremena Lloyda Georgea.

Stoga je nužno primijetiti da ono što zovem "liberalizmom" ima malo veze s ijednim političkim pokretom koji se danas tako imenuje. Također je pitanje da li su povijesne asocijacije koje taj naziv danas izaziva korisne za ijedan pokret. Treba li se u ovim okolnostima zalagati za spašavanje ovog izraza od onoga što se osjeća kao njegova zlouporaba, pitanje je o kojem su mišljenja podijeljena. Sve više smatram da njegovo korištenje bez dugih objašnjenja izaziva i suviše zbrke i da je kao oznaka postao više teret nego izvor snage.

U SAD, gdje je postalo gotovo nemoguće koristiti izraz "liberal" u smislu u kojem ga ja koristim, umjesto njega se koristi izraz "libertarijanac". To može biti odgovor, ali nalazim da je ovaj izraz posebno neprivlačan. Za moj ukus on i suviše miriše na sklepani izraz i umjetnu zamjenu. Ono što bih ja želio jeste jedna riječ koja označava stranku života, stranku koja daje prednost slobodnom razvoju i spontanoj evoluciji. Ali uzaludno sam lupao glavu da bih pronašao opisni izraz koji bi sam sebe preporučio.

7. Novo obraćanje starim vigovcima. Treba međutim da se podsjetimo da onda kada su ideali koje sam pokušao ponovno izložim, prvi put počeli da se šire zapadnim svijetom, stranka koja ih je pronosila imala je opštepriznato ime. To su bili ideali engleskih vigovaca koji su nadahnuli ono što je kasnije u cijeloj Europi postalo poznato kao liberalni pokret i što je pružilo ideje koje su američki kolonisti ponijeli sa sobom i koje su ih rukovodile u njihovoj borbi za neovisnost i pri donošenju njihovog ustava. Doista, sve dok prirodu ove tradicije nisu izmijenili dodaci zahvaljujući Francuskoj revoluciji i njenim totalitarnim i socijalističkim učenjima, "vigovci" je bio naziv po kome je stranka slobode bila općepoznata.

Ovaj naziv je zamro u zemlji njegovog rođenja, djelomično zbog toga što načela za koja su vigovci zalagali vremenom više nisu bila osobenost jedne određene stranke, a dijelom zato što ljudi koji su nosili taj naziv nisu ostali dosljedni svojim načelima. Gubitak povjerenja u ovo ime konačno su donijeli radikali u vigovskim strankama XIX stoljeća, iu Britaniji iu SAD. Budući da je liberalizam zauzeo mjesto vigovstva tek pošto je pokret za slobodu obuzeo kruti i ratoborni racionalizam Francuske revolucije i budući da naš zadatak prije svega mora biti oslobađanje ove tradicije od pretjerano racionalističkih, nacionalističkih i socijalističkih utjecaja koji su joj se nametnuli, još uvijek vrijedi da je vigovstvo povijesni ispravan naziv za ideje u koje vjerujem. Što više učim o evoluciji ideja, to postajem svjesniji da sam jednostavno nepokolebljivi stari vigovac - s naglaskom na onom "stari".

Naravno, potvrđivanje svog uvjerenja kao starog vigovca ne znači želju za povratkom tamo gdje smo bili na kraju XVII stoljeća. Jedan od ciljeva ove knjige je bio da pokaže da su učenja koja su tada prvi put izložena, nastavila rasti i razvijati se sve do prije sedamdeset ili osamdeset godina, čak i ako više nisu bila glavni cilj neke posebne stranke. Od tada smo puno naučili, što treba da nam omogući da ih izložimo uspješnije i djelotvornije. Mada ona iziskuju drugačije izlaganje u svjetlu našeg sadašnjeg znanja, osnovna načela su još uvijek načela starih vigovaca. Istina, kasnija povijest stranke koja je nosila to ime, neke je povjesničare navela na sumnju o tome koji je to osoben skup vigovskih načela, ali ja se tu slažem s lordom Ektona da, mada su neke od "časnih strana ovog učenja zastupali ozloglašeni ljudi, pojam prava iznad općinskih propisa s kojim je vigostvo započelo ostaje najveće postignuće Engleza i njihovo zaveštanje naciji "- a, možemo dodati, i svijetu. To je učenje koje je u temeljima zajedničke tradicije anglosaksonskih zemalja. To je učenje iz koga je kontinentalni liberalizam preuzeo ono što je u njemu vrijedno. To je učenje na kome se zasniva američki sustav vlasti. U svom čistom obliku njega u SAD ne predstavljaju ni radikalizam Jeffersona, ni konzervativizam Hamiltona ili čak Johna Adamsa, već ideje Jamesa Madisona, "oca Ustava".

Ne znam je li ponovno oživljavanje toga imena praktično izvedivo. To što je ono danas za mnoštvo ljudi iu anglosaksonskom svijetu i drugdje, vjerojatno izraz bez jasnih asocijacija, možda je više prednost nego smetnja. Onima koji su upućeni u povijest ideja, to je vjerojatno jedini naziv koji sasvim izražava ono što ta tradicija predstavlja. To da je i za pravog konzervativca, a još i više za mnoge socijaliste preobraćene u konzervativce, vigovstvo naziv za sve što im je odbojno, pokazuje njihov ispravan instinkt. To je bio naziv za jedini skup ideja koji se neprekidno suprotstavljao svakoj proizvoljnoj vlasti.


8. Načela i praktične mogućnosti. Može se s pravom pitati da li je naziv toliko važan. U jednoj zemlji poput SAD, koja još uvijek u cjelini posjeduje slobodne ustanove i gdje je stoga obrana postojećeg često obrana slobode, možda nije toliko bitno da li branitelji slobode sebe nazivaju konzervativcima, mada će čak i ovdje povezivanje s "konzervativcima po temperamentu" često biti zbunjujuće. čak i kada ljudi predlažu isto rješenje, pitanje je da li ga podržavaju zato što ono već postoji ili zato što je poželjno sama po sebi. Zajedničkom otporu prema kolektivističkoj plimi ne bi trebalo da se dopustiti da prikrije činjenicu da se vjera u cjelovitu slobodu temelji na jednom stavku koji u suštini gleda naprijed i ne temelji se na nostalgičnoj čežnji za prošlošću ili romantičarskom divljenju prema davnim vremenima.

Međutim, potreba za jasnim razlikovanjem je apsolutni imperativ upravo tamo gdje su, kao što je slučaj u mnogim dijelovima Europe, konzervativci već prihvatili veliki dio kolektivističke vjere - vjere koja je rukovodila politiku tako dugo da su mnoge od njezinih ustanova postale prihvaćene kao ono što se razumije samo po sebi i postale izvor ponosa za "konzervativne" stranke koje su ih stvorile. Ovdje čovjek koji vjeruje u slobodu ne može a da ne bude u sukobu s konzervativcem i da ne zauzme stvarno radikalnu poziciju, usmjerenu protiv raširenih predrasuda, ušančenih pozicija i čvrsto uspostavljenih povlastica. Gluposti i zlouporabe nisu ništa bolje zato što već dugo predstavljaju ustanovljena načela politike.

Mada izreka quieta non movere može ponekad biti mudra izreka za državnika, ona ne može zadovoljiti političkog filozofa. On može željeti da politika nastavi se vodi obazrivo i ne prije nego što je javno mnijenje pripremljeno da je podrži, ali ne može prihvatiti rješenja samo zato što ih tekuće mnenje odobrava. U svijetu u kojem je još jednom, kao što je to bilo na početku XIX stoljeća, glavna potreba osloboditi proces spontanog razvoja od smetnji i tereta koje je porodila ljudska glupost, njegove nade moraju počivati na uvjeravanju i zadobivanju podrške onih koji su po raspoloženju "progresivni ", onih koji su, iako sada mogu tražiti promjenu u pogrešnom smjeru, bar voljni kritički ispitaju postojeće i spremni na nužne promjene.

Nadam se da nisam zbunio čitatelja povremeno govoreći o "stranci", kada sam mislio na grupe ljudi koje brane jedan skup intelektualnih i moralnih načela. Stranačka politika bilo koje zemlje nije bila predmet ove knjige. Pitanje kako se načela koja sam pokušao obnoviti, spajajući polomljene djeliće jedne tradicije, mogu prevesti u jedan program uz obraćanje velikom mnoštvu, politički filozof mora ostaviti "onoj podmukloj i lukavoj zverci, koja se prostonarodno zove državnik ili političar, čije odluke određuje trenutno stanje poslova ". Zadatak političkog filozofa može biti samo utjecati na javno mnijenje, a ne da ljude organizira za djelovanje. On će to činiti uspješno samo ako se ne bavi onim što je trenutno politički moguće, već ako stalno brani "opća načela koja su uvijek ista". U tom smislu sumnjam u mogućnost postojanja takvog nečeg kao što je konzervativna politička filozofija. Konzervativizam može biti korisno praktično geslo, ali nam ne daje nikakva načela koja bi mogla utjecati na dugoročna kretanja.


Odjeljak iz knjige: Friedrich A. Hayek, The Constitution of Liberty, The University of Chicago Press, 1960.

Izvor: Liberty.ba
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Liberty.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Popularno