Zašto su intelektualci protiv kapitalizma?

Iznenađuje što su intelektualci tako protiv kapitalizma. Druge grupe komparativnog socio-ekonomskog statusa ne pokazuju isti stupanj suprotstavljanja u istim razmjerima. Statistički, intelektualci su tako jedna anomalija.

Piše: Robert NOZICK

Nisu svi intelektualci na “ljevici”. Poput drugih grupa njihova su mišljenja rasprostrta duž statističke krivulje. No u njihovu se slučaju krivulja pomiče i iskrivljuje prema političkoj ljevici.

Pod intelektualcima ne podrazumijevam sve inteligentne ljude ili ljude s određenom razinom obrazovanja, nego one koji se, po svojoj vokaciji, bave idejama izraženim u riječima, oblikujući tijek riječi koji drugi primaju. U ove kovače riječi (wordsmiths) spadaju pjesnici, romanopisci, književni kritičari, novinari magazina i dnevnog tiska, i mnogi profesori. Tu ne spadaju oni koji primarno proizvode i prenose kvantitativno ili matematički formuliranu informaciju (kovači brojeva - numbersmiths) ili oni koji rade u vizualnom mediju, slikari, skulptori, foto-reporteri. Za razliku od kovača riječi, ljudi se u ovim poslovima ne suprotstavljaju u takvim razmjerima kapitalizmu. Kovači su riječi koncentrirani na određenim položajima: akademijama, medijima, vladinoj birokraciji.
Intelektualci kao kovači riječi dobro prolaze u kapitalističkom društvu; tu imaju veliku slobodu formuliranja, kresanja i zagovaranja novih ideja, čitanja i rasprave o njima. Njihove se poslovne sposobnosti traže, njihov je prihod puno iznad prosjeka. Zbog čega se onda u tolikom broju protiv kapitalizma? Doista, neki podaci navješćuju da što je intelektualac napredniji i uspješniji, to je vjerojatnije da će biti protiv kapitalizma. Ovo suprotstavljanje kapitalizmu dolazi uglavnom “s ljevice”, no ne samo s ljevice. Yeats, Eliot i Pound su se suprotstavljali kapitalizmu s desna.

Suprotstavljanje kapitalizmu intelektualaca kovača riječi jest činjenica od društvena značenja. Oni oblikuju naše ideje i predodžbe o društvu, postavljaju političke alternative koje birokracije uzimaju u obzir. Od spisa do slogana, formuliraju nam rečenice pomoću kojih se možemo izraziti. Njihovo je suprotstavljanje posebice bitno u društvu koje sve više ovisi od točnog formuliranja informacije i smjera njezina širenja.

Možemo razlikovati dva tipa objašnjenja za relativno visok omjer intelektualaca koji se suprotstavljaju kapitalizmu. Prvi tip otkriva činitelj koji je jedinstven antikapitalistički usmjerenim intelektualcima. Drugi tip objašnjenja identificira činitelj koji se odnosi na sve intelektualce, silu koja ih potiče u smjeru antikapitalističkih pogleda. To da li će taj činitelj gurnuti bilo kojeg pojedinačnog intelektualca prema antikapitalističkim shvaćanjima ovisi o drugim silama koje na njega djeluju. Ipak, takav će činitelj – budući da su zbog njega antikapitalistička shvaćanja izglednija za svakog intelektualca - u cjelini proizvesti veći broj antikapitalistički usmjerenih intelektualaca. Naše će se objašnjenje ticati ovog drugog tipa. Identificirat ćemo činitelj koji skreće intelektualce u smjeru antikapitalističkih stavova, no koji to ne potvrđuje u svakom pojedinačnom slučaju.
Intelektualci danas očekuju da budu najviše vrednovani ljudi u jednom društvu, oni s najviše prestiža i moći, oni koji dobivaju najveće nagrade. Intelektualci se za to osjećaju pozvanim. Ipak, sve u svemu kapitalističko društvo ne poštuje intelektualce. Ludwig von Mises objašnjavajući specifičnu kivnost intelektualaca - za razliku od radnika - tvrdi da su oni društveno pomiješani s uspješnim kapitalistima te su im oni istaknuta poredbena grupa, a da su ipak poniženi njihovim nižim statusom. Ipak, čak su i oni intelektualci koji nisu društveno pomiješani podjednako kivni – kao da jednostavno miješanje nije dovoljno; sportaši i instruktori plesa koji udovoljavaju bogatim i koji imaju posla s njima nisu percipirani kao antikapitalisti.

Zbog čega se onda suvremeni intelektualci osjećaju pozvanima za najviše nagrade koje njihovo društvo može ponuditi, a kivni kada ih ne prime? Intelektualci smatraju da su najvredniji ljudi, da su oni koji imaju najviše zasluga, i da bi društvo trebalo nagraditi ljude u skladu s njihovim vrijednostima i zaslugama. No kapitalističko društvo ne zadovoljava princip distribucije “svakome prema njegovoj vrijednosti i zasluzi”. Odvojeno od poklona, nasljeđivanja i dobitaka na kockanju koji su nazočni u slobodnom društvu, tržište distribuira onima koji zadovoljavaju uočljive tržišno izražene zahtjeve drugih, a kolika će ta distribucija biti ovisi od toga koliko je mnogo zahtijevano i koliko je velika alternativna ponuda. Neuspješni biznismeni i radnici nemaju isti animozitet spram kapitalističkog sistema kao intelektualci kovači riječi. Samo osjećaj neprepoznate nadmoći, izdane zaslužnosti, proizvodi taj animozitet.

Zbog čega intelektualci kovači riječi smatraju da su najvredniji i zašto misle da distribucija treba biti u skladu s vrijednošću? Treba uočiti da ovaj posljednji princip nije prijeko potreban. Ponuđeni su drugi distributivni šabloni, uključujući podjednaku distribuciju, distribuciju u skladu s moralnom vrijednošću, distribuciju u skladu s onim što je trenutno potrebno. I doista nije prijeko potrebno da postoji bilo koji šablon distribucije koje društvo kani postići, čak i ako je to društvo kojemu je stalo do pravde. Pravedna distribucija može proizaći iz pravedna procesa dobrovoljne razmjene pravedno stečena vlasništva i usluga. Kakvu god posljedicu proizveo ovaj proces, ona će biti pravedna, no ne postoji niti jedan poseban šablon prema kojemu određena posljedica mora proizaći. Zbog čega, dakle, kovači riječi vide sebe kao najvrednije i prihvaćaju princip distribucije koji je u skladu s vrijednosti?

Od početka zabilježene misli intelektualci su nam govorili da je njihova djelatnost najvrednija. Platon je vrednovao umnu sposobnost iznad hrabrosti i želje i mislio da filozofi trebaju vladati; Aristotel je smatrao da je intelektualna kontemplacija najviša djelatnost. Ne iznenađuje što očuvani tekstovi svjedoče o ovoj visokoj ocjeni intelektualne djelatnosti. U konačnici, ljudi koji su formulirali ove ocjene, koji su ih zapisivali s propratnim opravdavajućim razlozima, bili su intelektualci. Oni su sami sebe hvalili. Oni koji su cijenili druge stvari više nego promišljanje stvari pomoću riječi, bilo da je to lov ili moć, ili neprekidno čulno zadovoljstvo, nisu se mučili ostaviti trajno zapisana svjedočanstva. Samo su intelektualci smislili teoriju o tome tko je najbolji.
Koji činitelj proizvodi osjećaj više vrijednosti kod intelektualaca? Želim se posebno usredotočiti na jednu instituciju: škole. Kako je knjiško znanje postajalo sve više važno, školovanje – zajedničko obrazovanje na satovima mladih ljudi u čitanju i knjiškom znanju – se širilo. Škola postaje glavnom institucijom izvan obitelji koja oblikuje stavove mladih ljudi i gotovo svi oni koji su kasnije postali intelektualcima prošli su kroz škole. Tamo su oni bili uspješni. Bili su procjenjivani u odnosu na druge i smatrani nadmoćnijim. Bili su hvaljeni i nagrađivani, omiljeni kod učitelja. Kako bi mogli sebe ne vidjeti kao nadmoćnije? Danomice su se iskušavali rukovanjem s idejama, u oštroumnom razmišljanju. Škola im je govorila, pokazivala da su najbolji
Škola je, također, izlagala i na taj ih način podučavala načelu nagrađivanja u skladu s (intelektualnim) vrijednostima. Pohvale, osmjesi učitelja i najviše ocjene bile su upućene intelektualno vrijednim. U valuti koju su škole mogle ponuditi, intelektualci su predstavljali najvrednije apoene. U školama su intelektualci, premda to nije bio dio službenog nastavnog plana, učili lekcije o svojoj vlastitoj višoj vrijednosti u odnosu na druge, i o tome kako oni zbog ove više vrijednosti imaju pravo na veće nagrade.
Šire tržišno društvo, s druge strane, uči drugoj lekciji. Tamo najveće nagrade nisu otišle u ruke verbalno najbistrijim. Tamo intelektualna umijeća nisu najviše vrednovana. Školovani lekcijom da su najvredniji, da najviše zaslužuju nagradu, da su najpozvaniji primiti nagradu, kako su intelektualci, sve u svemu, i mogli ne biti uvrijeđeni kapitalističkim društvom koje ih je lišilo pravednih zasluga na koje ih je njihova superiornost “pozvala”? Je li iznenađujuće da je to što su školovani intelektualci osjećali spram kapitalističkog društva bio jedan dubok animozitet koji je, iako preobučen raznim javno prikladnim razlozima, nastavio postojati čak i onda kada se pokazalo da su ti posebni razlozi neprimjereni?

Kad kažem da se intelektualci osjećaju pozvanima za najviše nagrade koje im društvo može ponuditi (bogatstvo, status itd...) ne tvrdim da intelektualci smatraju da ove nagrade predstavljaju najviša dobra. Možda oni vrednuju više intrinzično nagrađivanje svoje intelektualne aktivnosti ili nagrađivanje putem poštovanja koje im se stoljećima ukazivalo. Uza sve to, oni također osjećaju da imaju pravo da im društvo udijeli najveću zahvalnost koju može ponuditi, koliko god ona mogla biti beznačajna. Ne želim isticati posebice nagrade koje mogu završiti u džepovima intelektualaca ili one koje ih mogu obogatiti. Budući da sebe vide kao intelektualce, može ih vrijeđati činjenica da intelektualna djelatnost nije najcjenjenija i najnagrađenija.

Intelektualac želi da čitavo društvo bude poput škole, poput sredine u kojoj mu je tako dobro išlo i u kojoj je bio cijenjen. Uvođenjem standarda različitih od onih u širem društvu, škole jamče da će neko kasnije iskusiti silazni put. Oni na vrhu školske hijerarhije će se osjećati pozvanim za pozicije u vrhu, ne samo u tom mikro društvu, nego i u jednom širem, u društvu čiji će sistem zamrziti onda kada ih ne bude tretiralo u skladu s njihovim samopropisanim željama i pozvanostima. Na taj način školski sistem proizvodi antikapitalistički osjećaj među intelektualcima. To jest, proizvodi antikapitalističko raspoloženje među verbalnim intelektualcima. Zbog čega kovači brojeva ne razvijaju iste stavove kao ovi kovači riječi? Pretpostavljam da matematički obdarena djeca, iako dobivaju dobre ocjene na važnim ispitima, ne primaju istu neposrednu pozornost i odobravanje njihovih učitelja kao što dobivaju verbalno bistra djeca. U pitanju su verbalne sposobnosti na osnovu kojih učitelji udjeljuju osobne nagrade i očigledno je da te nagrade stvaraju onaj osjećaj pozvanosti.
Treba dodati još jednu stvar. Budući su intelektualci kovači riječi uspješni u okviru formalnog, službenog školskog sistema, gdje važne nagrade distribuira središnji autoritet učitelja. Škole imaju još jedan neslužbeni društveni sistem u okviru učionica, hodnika i školskih dvorišta, gdje se nagrade ne distribuiraju preko središnjeg upravljanja nego spontano, na zadovoljstvo i kapric đaka.

Stoga ne iznenađuje što intelektualci kasnije uviđaju da je distribucija dobara i nagrada preko središnje organiziranog distributivnog mehanizma pogodnija nego tržišna “anarhija i kaos”. To je stoga što distribucija u centralno planskom socijalističkom društvu stoji naspram distribucije u kapitalističkom društvu kao što distribucija koju obavlja učitelj stoji spram distribucije koja se obavlja u školskom dvorištu ili hodniku.
Naše objašnjenje ne postulira da (budući) intelektualci sačinjavaju većinu čak i u višim školskim klasama. Ova se grupa može sastojati najviše od onih sa znatnim (ali ne dominantnim) školskim umijećima kojih prati društvena servilnost, s jakom motivacijom da se udovolji, prijateljskim osjećajima, načinima da se pobijedi i sa sposobnošću igranja (naizgled) prema pravilima. Takve učenike će također visoko poštovati i nagraditi učitelj, i njima će sve ići veoma dobro i u širem društvu (ići će im dobro i u okviru neslužbenoga društvenog školskog sistema. Tako da neće naročito prihvaćati norme službenoga školskog sistema). Naše objašnjenje pretpostavlja da će (budući) intelektualci koji su nerazmjerno zastupljeni u toj porciji (službene) školske više klase iskusiti relativno stagnacijsko kretanje. Ili radije, u grupi koja sebi predviđa stagnaciju u budućnosti. Animozitet će se pojaviti prije ulaska u širi svijet i iskustva realne statusne stagnacije, na onoj točki na kojoj pametni đak uviđa da će se (vjerojatno) manje dobro provesti u širem društvu nego u trenutnoj školskoj situaciji. Ova nenamjerna posljedica školskog sistema, ovaj antikapitalistički animozitet intelektualaca jest naravno pojačan kada đake uče i obrazuju intelektualci koji zastupaju upravo same te antikapitalističke stavove.
Neki intelektualci kovači riječi su bili nedvojbeno nadobudni i ispitivački nastrojeni đaci, koje zbog toga njihovi učitelji nisu ohrabrivali. Je li i oni također nauče lekciju prema kojoj najbolji imaju dobiti najviše nagrade i misle, unatoč svojim učiteljima, da su oni sami najbolji i tako rano postaju kivni prema distribuciji koju obavlja školski sistem? Naravno, za ovo nam pitanje i druga pitanja o kojima se ovdje raspravlja, trebaju podaci o školskim iskustvima budućih intelektualaca kovača riječi kako bismo dotjerali i testirali našu hipotezu.

S engleskog preveo Mario Kopić (Odjek.ba)

Izvor: Odjek.ba/Liberty.ba
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Liberty.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Popularno